AnarhističkaBiblioteka

Socijalizam bez vojske

Brian Martin

Ovo je revidirana verzija teksta prezentiranog na međunarodnoj Konferenciji socijalističkih teoretičara, u Sydneyu, 28.9.-1.10.1990.

Sažetak

Od vremena ruske revolucije većina je socijalista podržavala oružanu borbu u svrhu ostvarenja ili obrane socijalizma. Povijesni događaji, međutim, uključujući razvoj oružja za masovno uništenje i ratovanje realsocijalističkih država, pokazuju ograničenja socijalističkog militarizma. Nadalje, postoje snažne teoretske primjedbe na socijalistički militarizam, uključujući nedemokratsku i patrijarhalnu narav vojske.Jedna je od alternativa socijalističkom militarizmu socijalizam koji bi bio baziran na organiziranom sistemu nenasilnog otpora stanovništva protiv agresije i represije, zvanom društvena obrana. Ova alternativa temelji se na građanskoj participaciji, decentralizaciji i autonomiji, te je stoga kompatibilna sa demokratskim socijalizmom. Važno je da su, za razliku od vojnih metoda, nenasilne metode i društvena obrana kompatibilne sa stvarnim smislom obrane. Zagovaranje društvene obrane čini se obećavajućim putem u borbama protiv sistema dominacije.

Socijalizam bez vojske 

Socijalizam ima antimilitarističku kao i militarističku tradiciju. Martin Shaw naglašava da je antimilitarizam bio dominantna struja u pedeset godina koje su prethodile ruskoj revoluciji, ali su od tada vojne metode bile široko korištene i prihvaćene kao sredstvo približavanja socijalizmu. Tijekom ovog kasnijeg perioda, problemu rata davano je malo pažnje od strane socijalističkih teoretičara. Tek je uspon mirovnog pokreta 1980-ih ponovno problematizirao rat [1] .

Socijalisti su dugo pripisivali problem modernog rata djelovanju međunarodnog kapitalizma. Klasično djelo na toj liniji je analiza militarizma Karla Liebknechta koja datira iz vremena prije Prvog svjetskog rata [2] . Liebknecht je također naglasio da vojna obuka služi da proleteri rade protiv svojih klasnih interesa, i da je vojska često korištena da ugnjetava domaće stanovništvo, pogotovo radnike.

Uspjeh ruske revolucije je naveo mnoge socijaliste da brane ili ublažavaju negativnosti socijalističkog militarizma u obranu revolucije, istodobno pripisujući cjelokupni problem rata kapitalizmu. Pored toga, relativni uspjeh oružane borbe u više zemalja Trećeg svijeta, prvenstveno Kini i Vijetnamu (unatoč strahovitim žrtvama i teško shvatljivoj razini rušilaštva), naveo je mnoge socijaliste na podršku gerilskom ratovanju u ime socijalizma. Vojne metode uglavnom nisu bile viđene kao problem po sebi. Mnogi socijalisti su ih promatrali kao sredstvo, bilo za obranu i propagiranje kapitalizma bilo za obranu i promociju socijalizma. Ipak, u potreba vojnih metoda za ostvarenje i očuvanje socijalizma može se kritizirati i na povijesnim i na teoretskim osnovama.

Povijesni su događaji svakako pokazali ograničenja socijalističkog militarizma. Kao prvo, gerilsko ratovanje bilo je uspješno jedino u zemljama Trećeg svijeta, obično onima koje su zahtijevale nezavisnost od kolonijalnih vladara. Ne postoji primjer gerilskog ratovanja koje se uspješno suprotstavilo već uspostavljenoj kapitalističkoj državi.

Kao drugo, razvoj oružja za masovno uništenje potkopava stajalište da vojna sredstva mogu biti prihvatljiva za ostvarenje progresivnih ciljeva. Nuklearna sredstva mogu biti korištena za obranu socijalizma samo uz cijenu milijuna života.

Kao treće, realsocijalističke države su se pokazale isto tako ratoborne kao i kapitalističke. Od drugog svjetskog rata nije bilo većih ratova između bogatih kapitalističkih društava.S druge je strane ''socijalistički'' svijet iskusio invaziju na Čehoslovačku i Afganistan, rat između Kine i Vijetnama i kontinuirano vojno konfrontiranje između Kine i Sovjetskog Saveza. Može se naravno tvrditi da kapitalističke države imaju u najmanju ruku jednako lošu povijest u smislu vojnih intervencija i promocije i pupanja vojnih diktatura [3]. Bit je u tome da državni socijalizam nije ponudio ni tračak rješenja za problem rata.

Glavni razlog za to je da se socijalizam razvio u kalupu države, baš kao i kapitalizam.Socijalističke države oslanjale su se na vojne snage za vanjsku i unutarnju zaštitu, baš kao kapitalističke države. Liebknechtova analiza upotrebe vojnih snaga za unutarnju represiju čini se primjenjivom na socijalističke države kao i na kapitalističke.Suočen s kapitalističkim militarizmom, ''realno egzistirajući socijalizam'' je doživio neuspjeh u suprotstavljanju osnovama militarizma [4].

Razvoj modernog ratovanja može se povezati s razvojem kapitalizma kao i moderne države, kompleksnim procesom koji se ovdje može samo shematski prikazati. Rat za vrijeme feudalizma u Europi bio je uglavnom vođen pomoću plaćenika i samo je povremeno utjecao na seljaštvo. Decentralizirani ekonomski sistem nije mogao podržavati velike stajaće vojske.

Kako bi kralj ili car uspostavio kontrolu nad neposlušnim velikašima, bile su mu potrebne veće i permanentnije vojne snage.Kapitalističke ekonomije u razvoju stvarale su viškove koji su mogli biti korišteni za opskrbu vojske. Cijeđenje ovih viškova od stanovništva zahtijevalo je sakupljače poreza i ostale birokrate. Militarizacija i centralizacija moći bili su centralni za uspon moderne države sa svojom birokracijom, administrativnim centralizmom i bliskom vezom sa procesom ekonomske ekstrakcije/cijeđenja [5].

Promatrano iz jednog ugla, militarizam i moderna država su svakako povezani s kapitalizmom čiji se viškovi mogu koristiti za potrebe države (i kapitalizma).S druge strane, kapitalizam je samo jedan ekonomski sistem, svakako pogodan za služenje vojsci i državi.Povijesni razvoj državnog socijalizma uključivao je izazov kapitalističkim društvenim odnosima, ali ih je zamijenio drugim ekonomskim sistemom koji je dozvoljavao centralizirano cijeđenje za podršku vojske i države.

Tijek ruske revolucije daje ideju kako se to dogodilo. Revolucija je bila uvelike nenasilna, što je omogućeno padom discipline i lojalnosti u ruskoj armiji uslijed katastrofalnog rata s Njemačkom. Rani mjeseci revolucije imali su snažan slobodarski karakter, pogotovo u radničkim i vojničkim sovjetima [6].

Iako je mirovni ugovor ubrzo dogovoren s njemačkom vladom, neiskusna boljševička vlada morala se suprotstaviti invaziji nekoliko kapitalističkih država. Ovaj rat za opstanak od 1918-1920 bio je ključan za militarizaciju revolucije. Trocki je preuzeo kontrolu nad raspadajućom vojskom, vratio bivše carističke oficire na komandne položaje i uveo tradicionalnu vojnu disciplinu.

Taj je period značio trijumf komandnog sistema u politici.Boljševici su se okrenuli razaranju nezavisnih političkih snaga i postavili su za sebe princip ''demokratskog centralizma'', točne analogije vojnoj komandi.Kasniji razvoj staljinizma bio je prema nekim komentatorima naglašavanje ''komandne politike'' prije nego kvalitativno novi razvoj [7].

Većina ostalih socijalističkih država rezultirala je ili iz gerilskih ratova ili iz sovjetskih osvajanja.U većini slučajeva uspješni gerilski vođe postali su kasnije politički lideri. Na taj je način vojni model upravljanja postao model i za socijalistički razvoj. Krajnji rezultat je bio državni socijalizam koji se suprotstavljao kapitalističkim društvenim odnosima ali ne militarizmu, državi ili nužnosti za ekonomskim sistemom koji se također zasniva na oduzimanju viška vrijednosti u korist upravljačkog sloja.

Naravno, ˝realno postojeći socijalizam˝ bio je prilično drukčiji od istinski demokratskog socijalizma sa manje hijerarhije i birokracije, a više participacije. Je li takav socijalizam kompatibilan sa vojskom? Mogu li vojne metode biti korištene za promociju demokratskog socijalizma? Povijesni primjeri ne daju jednoznačni odgovor. Međutim, postoje brojni teoretski razlozi zašto demokratski socijalizam ne može biti baziran na autoritarnom čuvaru društva i zašto su oslanjanjem na vojne metode socijalistički napori kovani u kalupu nacionalizma, centralizma i dominacije principa ''muškosti''. Stoga ne bi trebalo iznenađivati što je rezultat u smislu sklonosti ratu blizak kapitalističkom militarizmu.

Vojska je, kao oblik organizacije, antiteza demokraciji. Ključni principi vojske su hijerarhija i komanda.Najvažnija lekcija u vojnom treningu je poslušnost. Demokratska praksa dijaloga i debate suprotstavljena je strukturi vojske.

Sistem vojne komande povezan je sa komandnom ekonomijom karakterističnom za državni socijalizam. U oba slučaja ključne odluke donose planeri na vrhu, koje zatim implementiraju radnici na dnu.

Birokracija, metoda organiziranja rada fundamentalno bazirana na hijerarhiji i podjeli rada (komandni sistem), je centralna organizacijska forma suvremenog industrijskog društva, osobito karakteristična kako za državni sektor tako i za monopolski kapital.Birokratska organizacija je iz temelja antagonistična participaciji i jednakosti te stoga i demokratskom socijalizmu.Birokracija, sa svojom hijerarhijom i komandom, nije administrativni nego politički sistem te se kao takav povezuje s autoritarnim političkim sistemom [8].

Vojska je prototip birokracije. Prihvatiti vojsku znači uvesti birokratske principe u društvo. Uistinu, metode socijalne kontrole razvijene u zapadnim vojnim snagama preuzele su civilne birokracije [9].

Kao što je ranije napomenuto, moderne državne birokracije imaju svoje porijeklo u potrebi za cijeđenjem resursa s ciljem podržavanja vojnih troškova, kao i same državne birokracije. Država stoga ima trajni interes u ekonomskom sistemu koji omogućava cijeđenje viškova, kako za kapitaliste tako i za samu državu. To je izravno povezano s modernim ekološkim problemima. Metode organiziranja društva bazirane na lokalnoj samodostatnosti u hrani, prijevozu i energiji, poput decentraliziranih obnovljivih energetskih sistema sa maksimalnom energetskom učinkovitosti, nisu vezane za ekstrakciju viškova u vojne i druge svrhe. Naftne zalihe mogu biti oporezivane ili kontrolirane za vojne svrhe; to nije tako jednostavno sa građevinama dizajniranim na stacionarnim solarnim principima ili gradovima projektiranim za pješake i bicikliste.

Druga centralna karakteristika vojnih sistema je muška dominacija.Mladi sposobni muškarci glavni su regruti vojskama i vojni zapovjednici gotovo su uvijek muškarci. Samo u nekolicini gerilskih vojski žene imaju značajnu borbenu ulogu, a još su rjeđe žene gerilski zapovjednici. Ovaj obrazac ustraje i u modernom tehnološkom ratovanju gdje sirova snaga igra malu ulogu. U principu žene su jednako sposobne kao muškarci u pilotiranju lovcima ili za rad u silosu za nuklearne projektile.

U praksi se patrijarhalni sistemi moći i vojna komanda međusobno podržavaju. Muškarci koriste svoje pozicije u vojsci da isključe žene i održe šovinističku psihologiju koja podržava vojnu hijerarhiju [10]. Nepromjenjivo patrijarhalna narav vojski dodaje težinu argumentu da je vojska kao institucija antagonistična demokratskom socijalizmu.

Postoje, dakle, brojni razlozi zašto je vojska inherentno nekompatibilna s demokratskim socijalizmom: vojni oblik organizacije je nedemokratski; ekonomska podrška vojnim snagama povezana je s birokracijom i ekstraktivnom ekonomijom štetnom po okoliš, a vojska podupire i patrijarhat.

Ali ima li ikakve alternative? Kako demokratski socijalizam može biti branjen od svojih neprijatelja bez stvaranja pritiska za autoritarnom politikom? Mogući odgovor je društvena obrana.

Društvena odbrana

Kao alternativa vojnoj obrani, društvena obrana se može definirati kao nenasilni otpor zajednice prema agresiji. Ona počiva na metodama kao što su štrajkovi, bojkoti, nesuradnja, prosvjedi i uspostavljanje alternativnih institucija.

Socijalna obrana temelji se na pretpostavci da nijedan režim, bez obzira kako nemilosrdan on bio, ne može preživjeti bez podrške ili pokoravanja velikoga dijela stanovništva (uključujući policiju i vojno osoblje). Ako mu značajan dio stanovništva uskrati ovakvu podršku, vladanje je nemoguće.

Zamisao o upotrebi nenasilnih metoda kao načina pružanja otpora vojnoj agresiji datira s početka ovog stoljeća. Gandhi je bio ključna osoba, a njegove kampanje i zamisli potaknule su mnoga razmišljanja na tu temu [11]. Prvi puni razvoj socijalne obrane kao opsežne politike potječe od bivšega britanskog dužnosnika i pisca Stephena Kinga-Halla, na primjer u knjizi Defence in the Nuclear Age (Obrana u atomskom dobu) iz 1958. godine. King-Hall zagovarao je odbacivanje zapadnjačkih oružanih snaga te zamjenu istih organiziranim građanskim otporom kao učinkovitijim načinom neutraliziranja ''komunističke prijetnje'' usmjerene prema britanskom načinu života [12]. Otprilike u isto vrijeme, više mirovnih istraživača počelo je razvijati zamisao o društvenoj obrani, uključujući Theodora Eberta u Zapadnoj Njemačkoj, Johana Galtunga i Arne Naess u Norveškoj te Genea Sharpa u SAD-u. Društvena obrana (social defence) još se naziva i nenasilna obrana (nonviolent defence), civilna obrana (civilian defence) te obrana temeljena na civilima (civilian-based defence) [13].

Pojam nenasilnoga otpora prema vojnoj agresiji mnogim ljudima zvuči lijepo, ali potpuno nepraktično. Kako bi to uopće moglo funkcionirati? Jedan od osnovnih zadataka istraživača društvene obrane bio je mobilizacija kako argumenata tako i primjera.

Gene Sharp, dugogodišnji istraživač na Harvardu poznat kao ''Clausewitz nenasilnog ratovanja'', najvažnija je osoba u proučavanju nenasilne akcije. On je identificirao i klasificirao 198 raznih metoda nenasilne akcije, navodeći pritom povijesne primjere za svaki od njih, te je ovu masu podataka integrirao u opsežnu studiju [14]. Samo su neki od povijesnih primjera nenasilne akcije relevantni za obranu od vojne agresije.

Godine 1923. francuske i belgijske vojne snage okupirale su Ruhrsku oblast zbog nemogućnosti Njemačke da plati ratne odštete. Vojni otpor je bio nemoguć, ali je nekoliko skupina, posebice sindikati, zagovaralo pružanje nenasilnog otpora okupatorima, pa je njemačka vlada uskoro podržala ovu zamisao. Državni službenici, transportni radnici, vlasnici dućana, sindikati, Socijaldemokratska Partija te tisak sudjelovali su u otporu, koji je potrajao mnogo mjeseci unatoč krvavoj represiji. Premda je njemačka vlada zbog akutne financijske krize opozvala ovakav otpor, bijes u Francuskoj, Belgiji te drugim zemljama nad aspektima okupacije značio je da njeni prvotni ciljevi nisu postignuti [15].

Godine 1961. francuski generali u Alžiru organizirali su pobunu, kako bi zaustavili poteze francuske vlade prema alžirskoj neovisnosti, a postojala je i mogućnost invazije na Francusku. Ova pobuna je ubrzo propala uslijed masovnoga nenasilnog otpora. U Francuskoj je deset milijuna radnika stupilo u jednosatni opći štrajk, pokazujući protivljenje državnom udaru. Po zrakoplovnim pistama su postavljena vozila, kako bi se blokirao dolazak invazijskih snaga. Čak je i kontroliranje Alžira za generale postalo nemoguće. Više od polovice transportnih zrakoplova te mnogi bojni zrakoplovi napustili su Alžir, a njima su upravljali piloti koji nisu slušali naredbe svojih časnika; ostali su simulirali mehaničke probleme. Mnoge postrojbe su se opirale jednostavno tako što su ostale u svojim vojarnama. Ostale akcije uključivale su gubljenje naredbi i spisa te kašnjenje u dostavljanju poruka. Pobunjeničke snage predale su se bez i jednog na njih ispaljenog metka [16].

U Poljskoj je 1981. godine, uz prešutnu podršku sovjetske vlade, insceniran vojni udar kako bi se zaustavila sve veća prijetnja birokratskom vladanju, prvenstveno slavna Solidarnost. Kao posljedica vojnog udara, nenasilni otpor nastavio se u obliku štrajkova, podzemnog izdavaštva te kulturnim događanjima i nesuradnjom. Trajni otpor vojnoj vladavini s vremenom je doprinio ublažavanju vojnog zakona te promjenama diljem istočne Europe u 1989. godini [17].

Povijesni primjeri mogu samo ukazati na potencijal nenasilnog otpora i zasigurno ne mogu dati dokaze u korist društvene obrane. Važno je u tom pogledu to da je narodni otpor u svakom slučaju bio spontan. Društvena obrana, može se reći, nikada nije iskušana, budući da prave pripreme za nju nikada nisu poduzete. Od nenasilnog otpora prema invaziji ili državnom udaru više se ne može očekivati da uspije bez priprema, kao što to ne bi mogla ni improvizirana vojska s vojnicima bez obuke, koji nemaju zaliha oružja niti ikakav plan.

Kako bi onda organizirani sustav društvene obrane trebao izgledati? Uključivao bi uspostavljanje komunikacijskih sustava koje bi bilo teško srušiti, kao što su opremanje svakog člana stanovništva kratkovalnim radio stanicama (i mobitelima npr.-op.prev.). Uključivao bi gradnju tvornica na način da bi ih se moglo onesposobiti uništenjem dijelova opreme koji su teško zamjenljivi (zamjene bi se mogle čuvati u nekoj drugoj zemlji), tako da čak ni tortura ne bi ponovno mogla pokrenuti proizvodnju. Sustav društvene obrane uključivao bi znatnu decentralizaciju i autonomiju (self-reliance) u proizvodnji energije, hrane i transporta, tako da samim uništenjem nekoliko vitalnih postrojenja agresori ne bi olako mogli steći kontrolu nad ovim vitalnim funkcijama. Uključivao bi opsežnu obuku u nenasilnim tehnikama, uključujući simulacije velikih razmjera. Uključivao bi opće učenje stranih jezika i kultura, kako bi se ubrzalo zbližavanje. Uključivao bi uspostavljanje veza s opozicijskim grupacijama u zemljama iz kojih bi agresija mogla poteći.

Sustav društvene obrane značio bi velike promjene. Mogao bi iziskivati jednako veliku socijalnu investiciju kakvu sada iziskuje vojna obrana. Stoga povijesni primjeri nenasilnog otpora samo nagovještavaju ono što bi moglo postati moguće uz u potpunosti pripremljeni sustav društvene obrane.

No, bi li čak i takav sustav bio uspješan protiv nacista ili pak staljinističke represije? Nemoguće je zasigurno znati. Nenasilne metode su bile korištene protiv nacista, posebice u Norveškoj, Danskoj i Nizozemskoj, katkad i s uspjehom [18]. Međutim, važnija od toga je činjenica da je postojao golemi stupanj kolaboracije s nacistima. Otpor, bilo nasilan ili nenasilan, bio je rijetka iznimka sve dok pobjeda saveznika nije postala vjerojatna mogućnost. Ponovno, može se reći da društvena obrana još nije bila isprobana. Slični komentari odnose se na staljinizam, osim što su, za razliku od nacizma, za njegov pad u maloj mjeri bile zaslužne vojne metode.

Postoje neki povijesni primjeri koji pokazuju da nenasilne metode mogu uspjeti protiv jake represije. Iranska revolucija je dobar primjer. Šahov režim podržavale su sve veće sile, režim je posjedovao ogroman vojni arsenal i imao na raspolaganju tajnu policiju te mučenje velikih razmjera. Desetke tisuća mirnih prosvjednika ubile su režimske snage, ali su se te iste snage na kraju pridružile revoluciji [19]. Nije potrebno reći da kasniji tijek revolucije ne predstavlja pobjedu principa nenasilja, ali je sama revolucija pokazala da oštra represija ne pobjeđuje uvijek protiv nenasilnih metoda. Ključ u ovom te u mnogim drugim slučajevima jest lojalnost snaga režima [20]. Veća je vjerojatnost da će ta lojalnost biti potkopana kada se snage režima suoče s nenasilnim prosvjednicima, nego s partizanskim borcima koji ih nastoje pobiti.

Unatoč ovim argumentima, prirodno je imati ograde glede učinkovitosti socijalne obrane. Da bismo stvari zadržali u perspektivi, korisno je načiniti usporedbe s prednostima i slabostima vojne obrane.

Vojna obrana je u biti obrana nekog teritorija, a zaštita granica je ključna stvar. Društvena obrana je, za razliku od vojne, u biti obrana društvenog ustroja. Ona je osmišljena da zaštiti ključna svojstva društva, kao što su slobode, pravda i participacija. Socijalna obrana nije baš dobra u čuvanju granica; vojna obrana nije baš dobra u zaštiti sloboda.

Vlade mogu vojne snage pozvati na oružje; participacija građana u donošenju vojnih odluka je ograničena. Socijalna obrana ovisi o participaciji građanstva. Ona može biti učinkovita samo sa široko rasprostranjenom podrškom stanovništva, pa je teško upotrijebiti je za podršku ugnjetavačkih obilježja društva.

Vojna spremnost često izaziva vojnu spremnost u drugim zemljama i tako opravdava samu sebe. Socijalna obrana ne izaziva prijetnje, u onom tradicionalnom smislu, po sigurnost ostalih društava. Međutim, ona bi mogla predstavljati prijetnju represivnim režimima tako što bi ohrabrivala stanovništvo tih država na pružanje nenasilnoga otpora.

Vojna obrana ne pruža nikakvu zaštitu od nuklearnog napada; nju ne pruža ni socijalna obrana. Međutim, puno je manja opravdanost za upotrebu nuklearnog oružja protiv društva bez oružja.

Vojne snage su bitne za vojne udare i vojne režime. Socijalna obrana se ne može koristiti u represivne svrhe, ali se može upotrijebiti protiv vojnih udara i režima. Ako pretpostavimo da vojni režimi prevladavaju u mnogim zemljama diljem svijeta, u otvorenom ili prikrivenom obliku, to je ključna razlika. Dok socijalna obrana možda ima svoja ograničenja, ista se moraju odmjeriti protiv nesumnjivih slabosti vojne obrane.

Dok je ideja društvene obrane umjereno dobro razvijena, na djelu je bilo manje razvijanja iskustva oko toga kako promicati alternativu. Dobar dio "promoviranja" poprimio je oblik običnog postavljanja tog pitanja na raznim forumima. Zbog napora predanih pojedinaca, nekoliko vlada, uključujući Švedsku, Dansku, Austriju i Nizozemsku, sponzoriralo je studije o društvenoj obrani. No, bilo je teško izazvati interes vlada. Nizozemska je vlada planirala financirati niz od deset studija na temu socijalne obrane, a sve je završilo financiranjem samo jednog od prijedloga podnesenog od strane stručnog odbora [21]. U Sjedinjenim Američkim Državama, Gene Sharp i suradnici uporno su nastojali zainteresirati vladine i vojne dužnosnike za socijalnu obranu, s nešto uspjeha na razini pojedinaca, ali s vrlo malo uspjeha na razini politike.

Drugi je pristup za promicanje socijalne obrane odozdola, u najširim slojevima društva (''at the grassroots''), odnosno među mirovnim aktivistima, sindikatima, temeljnim životnim zajednicama, među feministicama itd. [22]. Napori u tom smjeru učinjeni su u cijelom nizu zemalja, posebice u Europi. Za razliku od zemalja engleskoga govornog područja, većina zapadnoeuropskih mirovnih pokreta je dugo pokazivala priličan interes za socijalnu obranu. Socijalna obrana nalazi se npr. u programu njemačke stranke Zelenih. U listopadu 1989. godine, konferencija socijalne obrane s preko tisuću sudionika održana je u Mindenu, Zapadna Njemačka. U Nizozemskoj se razne grupacije u mreži socijalne obrane orijentiraju na žene, istraživanje, vladine dužnosnike itd. U Austriji, pritisak zagovaratelja društvene obrane doveo je do uvođenja komponente društvene obrane u alternativnu službu koja se nudi osobama koje zbog svojih uvjerenja odbijaju služiti vojsku. U Australiji, istraživački projekti koji se temelje na općinama (community-based research projects) izvršeni su na temu komunikacije i društvene obrane [23].

Dosadašnje inicijative moraju se smatrati malima i provizornima u usporedbi s onim što je potrebno da bi se dobio zbiljski izazov vojnim metodama. Bez obzira na to, i teoretski razvoji i praktično iskustvo dostatni su da se pokažu radikalno različite implikacije socijalne obrane po prirodu društva.

Društvena obrana je inherentno zasnovana na participaciji. Dok god se bitan dio stanovništva ne pridruži nenasilnom otporu, on ima male izglede za uspjeh. To je sasvim različito od vojnih metoda, koje mogu uspjeti čak i bez podrške građana.

Svi sektori stanovništva mogu pridonijeti socijalnoj obrani, bez obzira na spol, životnu dob, znanje ili sposobnosti. Budući da su metode koje se koriste nenasilne, ne traži se osobita fizička sprema. Sudjelovanje skupina koje je vojska marginalizirala povećava ukupni broj onih koji su direktno uključeni u otpor, a time povećava i njegovu učinkovitost. Zapovjednicima je dovoljno teško pridobiti svoje vojnike da upotrijebe nasilje protiv nenasilnih muškaraca, a još teže im je pridobiti ih za borbu protiv žena i djece.

Društvo koje donosi odluke po principu participacije može pružiti učinkovitiji nenasilni otpor. Društvo u kojem dominira sloj elite je ranjivo, jer se tu elitu može zastrašiti i kooptirati. Prva stvar koju će agresor učiniti jest podrivanje vođa, na primjer njihovim uhićivanjem ili pridobivanjem za suradnju. Sustav socijalne obrane mora biti sposoban preživjeti ovu vrstu napada, a to se najbolje čini upotrebom mreža, podjelom odgovornosti i vještina te sudjelovanjem u planiranju.

Kako je ranije već napomenuto, nenasilni otpor agresiji bit će učinkovitiji kada radnici budu imali veću kontrolu nad proizvodnjom te kada na djelu bude veća decentralizacija i samodostatnost. Agresoru je mnogo teže iskoristiti tvornice u kojima radnici mogu obustaviti proizvodnju ili se jednostavno udružiti radi proizvodnje alternativnih proizvoda.

Komunikacije su presudne za socijalnu obranu, kako za koordiniranje otpora, tako i za pokretanje pristalica u ostalim zemljama te za komunikaciju s civilima i vojnicima zemlje iz koje potječe napad. Najučinkovitiji sustav komunikacije za vojnu diktaturu je jednosmjerni, i zato vojni udari često započinju okupacijom središnje televizije i radio stanica. Najučinkovitiji sustav komunikacije za društvenu obranu jest ''mnoštvo prema mnoštvu'' (many to many), s brojnim alternativnim metodama komunikacije i visokom redundancijom. Sastanci u četiri oka i elektronička pošta su modeli. Veza s demokratskim socijalizmom trebala bi biti očigledna.

Ukratko, vojni sustavi sa svojom hijerarhijom, zapovjedanjem i ograničenom participacijom su najkompatibilniji s autoritarnim političkim i ekonomskim sustavima. Za razliku od toga, socijalna obrana koja se temelji na zajednici, sa širokom participacijom, decentralizacijom, autonomijom i samodostatnosti, veoma je kompatibilna s egalitarističkim političkim i ekonomskim sustavima.

Društvena odbrana i oslobodjenje

U industrijaliziranim kapitalističkim društvima malo njih na ljevici danas čak podupire nasilje, a mnogo manje njih planira ozbiljnu upotrebu nasilja. Razlog je jednostavan: moć države tako je golema da nasilni otpor postaje uzaludan. To je zasigurno iskustvo urbanih gerila koje su bile neuspješne [24].

Jedan od razloga tomu je sve veća moć i profinjenost tehnologije represije. Prije tek nekoliko stoljeća, puška, tehnologija koja je upotrijebljena za kontrolu stanovništva, koristila se i za oslobađanje stanovništva. Puška je u izvjesnom smislu bila oružje naroda. Liebknecht je upozorio na to da demokracija cvjeta kada svatko može nabaviti oružje jednake vrijednosti. Međutim, moderne države podcrtavaju istraživanje i razvoj tehnologija koje su u biti oružja samu za državu. Teško je zamisliti oslobađanje upotrebom tenkova i bombardiranjem, a da ne spominjemo nuklearno oružje. Ovo oružje ni u kojem smislu nije oružje naroda. Njegova glavna namjena je neizbježno upotreba protiv ljudi, pa bilo to u ime reakcije ili oslobađanja.

Djelomice je svijest o uzaludnosti nasilja radi rušenja industrijalizirane države razlog odricanja od nasilja od strane mnogih lijevih grupacija danas. Međutim, mnoge te grupe još uvijek imaju emocionalnu privrženost oružju. Jedan razlog tomu je određena učinkovitost gerilskih borbi u zemljama Trećeg svijeta.

Razmatrajući ovo pitanje, važno je napomenuti na samom početku da nikada nije bilo sustavne usporedbe nasilnih i nenasilnih oslobodilačkih borbi u pogledu učinkovitosti ili prednosti i nedostataka. Doista, u literaturi nema niti jednog uvjerljivog argumenta za nasilje: klasična obrada Genea Sharpa, The Politics of Nonviolent Action (Politika nenasilne akcije) [25], nema ekvivalenta koji se bavi nasilnim metodama. Stoga je privlačno zaključiti da se podrška nasilnim oslobodilačkim borbama uvelike javlja u odsutnosti rigorozno dobivenog relevantnog dokaza.

Oni koji podržavaju ovakve borbe mogu ukazati na pobjede u zemljama kao što su Kina, Vijetnam, Kuba, Alžir i Nikaragva. Ono što se često zaboravlja jesu gubici, kao što su Malaja, Urugvaj, Bolivija, Južna Afrika i Palestina. Često se zaboravljaju i masovni ljudski gubici – posljedice nasilnih borbi. U Alžiru, na primjer, bilo je čak milijun žrtava u ratu za neovisnost o Francuskoj.

Oni koji podržavaju nenasilje nisu u situaciji da onima koji žive pod represijom diktiraju što bi trebali a što ne bi trebali činiti. Gandhi je rekao da je bolje odupirati se represiji na nasilan način nego se nikako ne odupirati. Ključno je istraživanje i populariziranje alternativa. Nenasilje zaslužuje jednako toliko pozornosti kao i nasilje, posebice kada se uzme u obzir okaljani dosje nasilnih oslobodilačkih borba te njihova veza sa centralizacijom i dominacijom sadašnjeg društveno konstruiranog shvaćanja ''muškosti''.

Često se kaže da se mora pribjeći nasilju jer se pokušalo s nenasiljem, ali bez uspjeha. Ova tvrdnja ne može se obraniti. Zapravo, nenasilna borba se rijetko koristila do krajnosti. Za razliku od vojnih metoda, dinamika nenasilne borbe je relativno neproučena i nerazvijena. Nijedna nenasilna borba nije dosada vođena do takvih razmjera da je stradalo milijun ljudi, kao što je to bio slučaj u Alžiru npr..

Rijetko se čuje tvrdnja da se mora pribjeći nenasilju, jer je zakazala upotreba nasilja. Pa ipak, to je vrlo često naša stvarnost. U Palestini, intifada je uspjela na način koji nikada nije postignut nasilnim metodama. Višestrana nenaoružana borba mobilizirala je cijelo stanovništvo [26]. Svi su mogli sudjelovati, i žene i muškarci, vlasnici dućana i kupci, nastavnici i učenici, mladi i stari. Dotadašnje nasilne akcije bile su pravo malih skupina ljudi, bile su planirane u tajnosti i pružale su daleko veće šanse za pogrešnu interpretaciju i kontraproduktivne rezultate. PLO, koji je bio iznenađen intifadom kao i svatko drugi, iskoristio je vjerodostojnost njenog uspjeha koji nikada nije postignut nasilnim metodama.

Druga stvar koju treba upamtiti jest da su gerilske borbe, prije svega, političke borbe. Klasične oslobodilačke borbe koristile su se mnogim nenasilnim metodama, uključujući pružanje usluga zajednicama, izgradnju političkih mreža, razvijanje vještina, uspostavljanje komunikacijskih sustava te cijeli dijapazon štrajkova, bojkota, demonstracija i ostalih oblika prosvjeda. Bez ovih nenasilnih metoda, a posebice bez stvaranja podrške kod lokalnih zajednica, gerilci imaju malo izgleda za uspjeh, pa se na njih gleda kao na teroriste.

Zbog toga razloga se socijalna obrana naziva i nenasilnim ekvivalentom gerilskom ratovanju [27]. Doista, ove dvije metode borbe su vrlo slične, osim u pogledu upotrebe nasilja. A to je, naravno, velika razlika. Rizik koji dolazi s nasiljem je taj da će se socijalna organizacija i oružje oslobođenja pretvoriti u socijalnu organizaciju i oružje represije, kao što je to slučaj u Kambodži i drugdje. Mogućnost nenasilnih oslobodilačkih borbi je traganje za alternativama koje su zasnovane na sudjelovanju, koje su učinkovite i koje respektiraju ljudski život.

U svijetu u kojem se vode brojni ratovi i u kojem još uvijek postoje golemi arsenali oružja za masovno uništenje, iluzorno je zamišljati da će nasilne borbe pružiti spasenje. Nasilje nije samo sredstvo za postizanje cilja, nego ono taj cilj i oblikuje. Nasilje je povezano s tajnošću, hijerarhijom, dominacijom principa ''muškosti''(maskulinizacijom) te sustavima zapovijedanja. U gotovo svakom pogledu nasilje je suprotno široko zastupljenoj participaciji, dijalogu i jednakosti, a što je od središnjeg značaja za demokratski socijalizam.

Ipak ima nenasilnih alternativa vojsci, koje su doduše još prilično nerazvijene, ali zaslužuju pozornost, eksperimentiranje i poboljšavanje. Uvođenje socijalne obrane iziskuje komplementarne promjene u ekonomiji, državi, komunikacijama i tehnologiji, koje idu za tim da se postigne veća participacija, autonomija i samodostatnost. Promicanje društvene obrane ne može se tretirati kao izolirana kampanja, nego ono traži stroge veze s drugim kampanjama protiv sustava dominacije.

Prednost nenasilne borbe je u tome da je ona usmjerena na budućnost: za razliku od vojnih metoda, ciljevi nenasilne borbe su utjelovljeni u njenim sredstvima. Mnogi pacifisti, na primjer, naglašavaju individualni otpor militarizmu na štetu strukturalnih faktora, zbog čega se neki na ljevici mogu osjećati nelagodno. Izazov je razviti nenasilnu borbu do razine istinski revolucionarne metode [28].

Bilješke:

1. Shaw, Martin, Socialism and Militarism: Remaking a Tradition, Bertrand Russell Peace Foundation, Nottingham, 1981. Vidi također Shaw, Martin (ed.), War, State and Society, Macmillan, London, 1984.
2. Liebknecht, Karl, Militarism, B. W. Huebsch, New York, 1917.
3. Chomsky, Noam and Herman, Edward S., The Political Economy of Human Rights; Volume I: The Washington Connection and Third World Fascism, South End Press, Boston, 1979.
4. Jacobsen, Carl Gustav, "Arms Build-ups under Socialism: The USSR and China," in Gleditsch, N. P. and Njølstad, O. (eds.), Arms Races: Technological and Political Dynamics, Sage, London, 1990, pp. 285-294.
5. Jacoby, Henry, The Bureaucratization of the World, University of California Press, Berkeley, 1973; Krippendorff, Ekkehart, "The State as a Focus of Peace Research," in Papers XVI, The Rome Conference, Peace Research Society, 1970, pp. 47-60; Porter, Bruce D., War and the Rise of the State: The Military Foundations of Modern Politics, Free Press, New York, 1994; Tilly, Charles (ed.), The Formation of National States in Western Europe, Princeton University Press, Princeton, 1975; Tilly, Charles, Coercion, Capital, and European States, AD 990-1992 , Blackwell, Cambridge MA, 1992.
6. Anweiler, Oskar, The Soviets: The Russian Workers, Peasants, and Soldiers Councils, 1905-1921, Pantheon, New York, 1974.
7. Albert, Michael, What Is to Be Undone: A Modern Revolutionary Discussion of Classical Left Ideologies, Porter Sargent, Cambridge, Massachusetts, 1974.
8. Weinstein, Deena, Bureaucratic Opposition, Pergamon, New York, 1979.
9. Radine, Lawrence B., The Taming of the Troops: Social Control in the United States Army, Greenwood, Westport, Connecticut, 1977.
10. Enloe, Cynthia, Does Khaki Become You? The Militarisation of Women's Lives, Pluto, London, 1983.
11. Na temu povijesti društvene obrane, vidi Keyes, Gene, "Strategic Non-violent Defense: The Construct of an Option," Journal of Strategic Studies, Vol. 4, No. 2, June 1981, pp. 125-151. Rani interpretatori Gandhijevih metoda uključuju Gregg, Richard B., The Power of Nonviolence, Schocken, New York, 1966 i Shridharani, Krishnalal, War Without Violence: A Study of Gandhi's Method and its Accomplishments, Victor Gollancz, London, 1939.
12. King-Hall, Stephen, Defence in the Nuclear Age, Victor Gollancz, London, 1958.
13. Značajni radovi na engl. jeziku uključuju Boserup, Anders and Mack, Andrew, War Without Weapons: Non-violence in National Defence, Frances Pinter, London, 1974; Burrowes, Robert J., The Strategy of Nonviolent Defense: A Gandhian Approach, State University of New York Press, Albany, 1996; Galtung, Johan, Peace, War and Defense. Essays in Peace Research, Volume Two, Christian Ejlers, Copenhagen, 1976; Geeraerts, Gustaaf (ed.), Possibilities of Civilian Defence in Western Europe, Swets and Zeitlinger, Amsterdam, 1977; Randle, Michael, Civil Resistance, Fontana, London, 1994; Roberts, Adam (ed.), The Strategy of Civilian Defence: Non-violent Resistance to Aggression, Faber and Faber, London, 1967; Sharp, Gene with Jenkins, Bruce, Civilian-based Defense: A Post-military Weapons System, Princeton University Press, Princeton, 1990.
14. Sharp, Gene, The Politics of Nonviolent Action, Porter Sargent, Boston, 1973. Sharpova teorija je podložna kritici da zanemaruje društvene strukture: vidi Martin, Brian, "Gene Sharp's Theory of Power," Journal of Peace Research, Vol. 26, 1989, pp. 213-222.
15. Sternstein, Wolfgang, "The Ruhrkampf of 1923: Economic Problems of Civilian Defence," in Roberts, op. cit., pp. 106-135.
16. Roberts, Adam, "Civilian Resistance to Military Coups," Journal of Peace Research, Vol. 12, 1975, pp. 19-36.
17. Randle, Michael, People Power: The Building of a New European Home, Hawthorn Press, London, 1991.
18. Semelin, Jacques, Unarmed Against Hitler: Civilian Resistance in Europe 1939-1943, Praeger, Westport, Connecticut, 1993.
19. Albert, David H. (ed.), Tell the American People: Perspectives on the Iranian Revolution, Movement for a New Society, Philadelphia, 1980; Hoveyda, Fereydoun, The Fall of the Shah, Weidenfeld and Nicolson, London, 1980.
20. Klasična i još nenadmašena studija je Chorley, Katherine, Armies and the Art of Revolution, Faber and Faber, London, 1943.
21. See de Valk, Giliam, Research on Civilian-Based Defence, SISWO, Amsterdam, 1993.
22. Martin, Brian, Social Defence, Social Change, Freedom Press, London, 1993.
23. Najbolji izvor trenutnih informacija o takvim inicijativama je časopis Civilian-based Defense.
24. Oppenheimer, Martin, The Urban Guerilla, Quadrangle, Chicago, 1969.
25. Sharp, 1973, op. cit.
26. Rigby, Andrew, Living the Intifada, Zed Books, London, 1991.
27. Boserup and Mack, op. cit.
28. Lakey, George, Strategy for a Living Revolution, Grossman, New York, 1974; Martin, Brian, Uprooting War , Freedom Press, London, 1984; Oppenheimer, op. cit.; Ostergaard, Geoffrey, Nonviolent Revolution in India, Gandhi Peace Foundation, New Delhi, 1985.

Preveo Mladen Jakopović (mladen.jakopovic(at)mail.inet.hr)