Ljudi i životinje

Možda će nekom ovaj tekst zvučati futuristički jer u današnje vreme eksploatacija manjine nad većinom dovodi do toga da čovečanstvo još nije stiglo do toga ni da prehrani i leči svoju vrstu a kamoli da brine o drugim vrstama na ovoj planeti. Ceo tekst je moj stav, dakle, to je ono što ja smatram i za šta bih se zalagao u svojoj (anarho) zajednici.

I u ovom tekstu prvo neke kratke napomene o kapitalizmu. Kapitalizmom anarhisti označavaju sistem ekonomske eksploatacije, dakle misli se na svaki sistem društvenog organizovanja u kome postoji država i ekonomska neravnopravnost ljudi (državni komunizam, na primer). Posledice postojanja takvog sistema, bar kada je u pitanju prošlost, svi mogu da primete: ropstvo, kmetstvo, a kapitalizam je novi naziv za malo promenjeno kmetstvo (sada ljudi mogu da menjaju gazdu a nekad su bili vezani za jednog, a ima samo par malih pozitivnih promena koje su manje više poništene u praksi: 8h radno vreme ali je plata mala pa ljudi moraju da rade dva posla dnevno što znači da opet rintaju skoro 16h dnevno kao i pre borbe za osmočasovno radno vreme, itd).

Ako se uzme Zapad u obzir, prvo treba napomenuti da Zapad nije ceo svet, a kapitalizam postoji u celom svetu. Osim toga Zapad je osigurao sebi bolji život na osnovu porobljavanja drugih zemalja (ljudi i resursa) pogotovo u Africi i Aziji. I dan danas se vode ratovi za energetske resurse a koji će opet doneti dobit onima koji poseduju firme za distribuciju a ne celom narodu na Zapadu. Osim toga treba napomenuti i da kapitalističko tržište prouzrokuje smanjenu proizvodnju jer ako se proizvede više od onoga koliko može da se proda, cena proizvoda mora da se snizi a time je i dobit vlasnika kapitala manja. Dakle, da li se radi o fabrici automobila, fabrici hrane ili lekova, proizvodnja se ograničava na mogućnosti prodaje. Zato mnogi nemaju lekove za sidu (AIDS) iako može da se proizvede dovoljno za sve, mnogi nemaju mnoge osnovne stvari koje utiču na zdravlje i život iako bi ti proizvodi mogli da se proizvedu i za njih.

U takvim uslovima života, nerealno je očekivati da će ljudi prestati da kolju životinje jer ih sada sopstveno preživljavanje tera na to, bez obzira da li to nekom donosi profit ili ne. Kad su ljudi gladni, ići će da ulove životinju čak i da mu je niko ne prodaje u prodavnici. Zato je žalosno da smo toliko razvili zemljoradnju i distribuciju proizvoda a da i dalje samo pojedinci profitiraju od toga. Odavno smo prešli na zemljoradnju a njenim razvojem i sadašnjim nivoom, kad ne bi bilo kapitalizma, ljudi ne bi imali potrebe da gaje i love životinje radi ishrane (govorim o društvu a ne o pojedincima koji će iz zabave ubiti neku životinju). Kada bi se nejedenje životinja izobičajilo (postalo uobičajeno i normalno) više ne bi bilo ni mesne industrije niti gajenja životinja u zatvorima ((fabričkim) oborima, štalama, itd) zarad klanja, profitiranja i preživljavanja ljudske vrste. Zbog navedenog, može se reći da je Zapad dostigao takav ekonomski nivo (na osnovu kolonijalizma) i takav nivo zemljoradnje, da vegetarijanstvo pa i veganstvo mogu da se razvijaju, i ne samo ljudska ishrana već i razvijanje svesti o životu životinja, o njihovim ličnostima, potrebama, itd. I bogataši vole da imaju kućne ljubimce...

Pošto sam sad već dve godine na Zapadu, ono što prvo upada čoveku u oči jeste odnos ljudi prema psima. Često stranci kažu da će Zapadnjaci pre pomoći kučetu nego čoveku pa se u šali kaže da je samim tim bolje biti kuče nego stranac na zapadu. Ako bi me neko pitao zašto imaju takav odnos samo prema kučićima, rekao bih zato što kuče sluša šta mu ”vlasnik” kaže, dok druge životinje to ne rade. Takođe, kapitalizam je sličan kučećem načinu razmišljanja: ”Av, av, ko te je pustio da šetaš mojom teritorijom?” Ljudi odrasli u kapitalizmu i kučići dakle imaju ponešto zajedničko. Ali u svakom slučaju, stanje je sledeće: Kučići žive zajedno sa ljudima i ljudi se brinu o njima kao o rođenoj deci. Daje im se maksimalna pažnja, nema šanse da kuče spava na podu već spava isto kao i ”vlasnik” (ne znam kako da nazovem onog ko živi sa kučetom ali je kuče zavisno od te osobe). Čak i beskućnici imaju kuče i uvek će podmetnuti jaknu, ćebe ili bilo šta da kuče ne bi spavalo na podu, makar to bilo i u toplom prostoru, da mu bude mekano. Kada posmatram ponašanje takvih kučića, zaista se primećuje da su bezopasni za ljude, svi ih maze i paze, ne daje im se meso pa su manje agresivni, a pažnja koju dobijaju dovodi do toga da se kuče poistovećuje sa ljudima i komunicira na svoj način sa nama. Dakle, bez obzira ko pripada kojoj vrsti, kad se odrasta zajedno, razvija se prisnost jer svi imamo osećanja, ličnost, karakter... Sećam se kako je jedno krupnije kuče došlo do mene dok sam sedeo pored kompa i momentalno sam se trgao a on je podigao uvo i obrvu, huknuo, i otišao. Iznenadio se da sam se uplašio. I tako ima gomila primera gde čovek primeti koja je razlika kad životinja dobija maksimalnu pažnju od ljudi nasuprot kučićima u siromašnim zemljama koji ne dobijaju ni 10 procenata tolike pažnje (i hrane) i samim tim su gladniji, agresivniji i razvili su se u brutalnije karaktere. Sećam se da sam u novinama iz Srbije pročitao da je jednog psa vlasnik ubio od batina jer ovaj nije hteo da laje na ljude. Na tom primeru se vidi nerazumevanje za životinje čak i kada čovek i pas žive u istom dvorištu, "vlasnik" je hteo da iskoristi psa da mu čuva imovinu. Dakle, na Zapadu je pas čoveku kao rođeno dete pa takvu pažnju i dobija dok siromašni ljudi nemaju takvu svest i odnos siromašnih ljudi prema njima je drugačiji. Smatram da većina pasa u siromašnim zemljama spava napolju u hladnom, pokupe razne bolesti i buve, nemaju ni hranu a ni pažnju tako dobru kao ovi na Zapadu. Sve to utiče na razvoj ličnosti životinje. Isto tako siromaštvo utiče na razvoj ljudske ličnosti. Dakle, moj stav je da i životinje i ljudi imaju svoju ličnost, karakter, i mogu i jedni i drugi da osete poniženje, ljubav, strah, stres, itd. To kažem jer današnji sistem ne priznaje status ličnosti životinjama i samim tim one spadaju u posed, svojinu nekoga, i samim tim ta osoba koja je vlasnik može da radi sa svojom svojinom šta poželi. Treba napomenuti da u prošlosti ni ljudi-robovi nisu imali priznat status ličnosti, bili su tretirani kao stvari, kao imovina sa kojom vlasnik može da radi šta želi. Zato je primetno da danas životinje još uvek imaju takav status kakav su nekada imali mnogi ljudi.

Opis sa psima sam naveo jer je odličan primer kako ljudi treba da postupaju sa svim životinjama. Ali moje mišljenje je da su sada još uvek ljudi zauzeti sopstvenim preživljavanjem tako da ne postoje društvene predispozicije za masovan društveno prisutan ravnopravan tretman životinja. Zato sam pomenuo Zapad, jer su oni došli dotle da imaju predispozicije da razvijaju svest o životu životinja. Takav odnos prema psima se na Zapadu dakle odomaćio, postao je masovna uobičajena pojava koju vremenom podstiču masovni mediji svojim emisijama o domaćim životinjama, na žalost, isti ti mediji podstiču rasizam, ratnu propagandu, i ostale stvari od interesa za vlast i bogataše. Ali eto i rasistički bogataši vole da imaju ljubimce i da gledaju emisije o životinjama.

Divlje životinje su po meni veoma loše prikazane, odnosno niko ne želi da provede dve godine praveći emisiju o njima pa mediji na brzaka prikažu ”opstanak”. Opstanak nije ništa drugo do parenje i prehranjivanje, a i ljudi i životinje imaju svoj društveni život koji je daleko više od pomenutog parenja i preživljavanja (mada i ljudi koji nemaju organizovanu distribuciju hrane dosta svog vremena provode u potrazi za hranom, isto kao i životinje, dakle kada bi se pomagalo životinjama, imale bi više vremena za druženje sa svojom zajednicom i odnosi bi bili sa manje nervoze - i siromašni ljudi "grizu" jedni druge od nervoze). Ali da bi se opisao društveni život divljih životinja, autor emisije bi morao da potroši dosta vremena za jednu emisiju (dugo snimanje ponašanja, razgovor sa stručnjacima o toj vrsti koja se snima, itd, itd). Smatram da komercijalni mediji daju kvalitetne emisije o domaćim životinjama ali ne i o onima u prirodi. Takođe životinje koje spadaju u kućne ljubimce imaju i medicinsku negu na Zapadu kao i one za ishranu ljudi dok one u prirodi bivaju prepuštene same sebi, doduše lovci ostavljaju hranu divljim životinjama ali ne iz pozitivnih razloga.

Dakle, ako bih počeo sa stavom o zbrinjavanju, pomaganju životinja/ma, kućni ljubimci već imaju negu oko spavanja, prehranjivanja i medicinskih problema (potčinjenost i zavisnost je posebna tema). Domaće životinje nemaju takvu negu jer ih ljudi gaje radi sopstvenog preživljavanja ili boljeg života (ishrana ili prodaja za novac). Doduše jedenje može da dovede do medicinske nege, ali je to neiskrena nega. A divlje životinje tek nemaju ama baš nikakvu pomoć od ljudi i zato su prepuštene brutalnoj prirodi i predatorima u toj prirodi.

Za domaće životinje sam već pomenuo da bi ukidanjem kapitalizma došlo do izobičajavanja, prestanka jedenja i prodavanja životinja pa samim tim ne bi postojala potreba da ih neko drži u dvorišnom zatvoru (oboru, štali, itd) već bi bile slobodne. Ni sticanje slobode nije jednostavno, u početku bi domaće životinje morale imati pomoć ljudi a kasnije bi životinje roditelji naučile svoje mladunce kako da prežive u prirodi. Dakle, tu je pomenuta problematika zavisnosti od ljudi a sticanje slobode može biti problematično ako to znači da ostanu prepuštene same sebi.  Mislim da tu dilemu imaju Animal Liberation Front ako oslobode domaće životinje koje nisu nikad živele u prirodi i ostave ih negde u prirodi. Mnoge ne bi preživele, čak i domaće mačke koje neko izbaci napolje mogu da se ukoče od straha i da umru sakrivene negde umesto da traže hranu. Treba im vreme da se priviknu na život napolju ili u prirodi.

Isti je slučaj bio sa ljudima kad su iz Evrope otišli na Grenland, prve generacije su izumrle jer nisu uspeli da se snadju u preživljavanju u hladnoći, dok je drugi talas naseljenika koji su došli iz pravca Aljaske znao kako da se ponaša i nisu imali problema da žive na Grenlandu, a način preživljavanja se naravno prenosi sa roditelja na decu. Dakle, životinje uče svoje mladunce šta treba da jedu a šta ne, i kako da nabave hranu. Kada mladunče ostane bez roditelja, ljudi treba da preuzmu ulogu podučavanja (mala foka mora da bude kljukana ribom dok ne nauči da je guta pa i lovi). Tu je opet bitno napomenuti da čovek ne zna toliko o životinjama, već posmatra postojeće stanje kod njih, pa smatra da je njihova ishrana prirodna (čovek u pećini je lovio radi preživljavanja a danas vidimo da ne mora da znači da mu je meso bilo prirodna hrana već ga je nemaština dovela do takve ishrane). Danas još uvek vlada nemaština među životinjama, stalno su u potrazi za hranom a ono što jedu je ono što su ih roditelji naučili da jedu. Tako je i kod ljudi: nekad su roditelji učili decu da love, a kasnije da obrađuju zemlju a sada šalju decu u školu. Sve je to proces obuke deteta za kasnije osamostaljivanje od roditelja.  Dakle, stav da je postojeće stanje jedino ispravno je pogrešno, životinje mogu da evoluiraju isto kao i čovek iako možda ne u istoj brzini i količini/meri. Ali moguće je da mesožderi ne moraju da ostanu mesožderi. Naravno, to treba da ostane u domenu razmišljanja a ne da ljudi teraju životinje mesoždere da jedu biljke. Ljudi treba da daju slobodu životinjama a one same treba da evoluiraju. Mi možemo samo da im damo da jedu ono što vidimo da oni jedu, dakle, ono što su ih roditelji naučili da jedu. Ljudi treba da pomognu životinjama a ne da prave eksperimente sa njima. Sve ostalo je teorija.

Moj stav je da divlje životinje ne moramo uvek ostaviti na miru, možemo da im ograničimo pristup našem regionu, da se zaštitimo od njih, možemo im ostavljati hranu, graditi skloništa i pomagati u medicinskom smislu. Njihovu evoluciju moraju doživeti sami, ne možemo im nametati bilo kakav ubrzani razvoj jer bismo se ponašali kao laboranti sa nekim svojim eksperimentima nad drugim osobama.

Životinjsko carstvo u prirodi je za mene divlje i ratoborno stanje između raznih vrsta, životinje žive pod stresom i u strahu, uvek moraju biti oprezne ali ne uvek i stalno, imaju svoje zajednice i svoj društveni život. To me podseća na praistoriju čoveka kada je čovek živeo u pećinama i lovio da bi opstao, ljudi su tada živeli u proseku 40, maksimum 50 godina, dakle, životni uslovi utiču na razvoj naše ličnosti i na dužinu našeg života. Isto je i sa životinjama. Iako ne treba da se mešamo u evoluciju životinja, ne treba da pravimo eksperimente sa njima, smatram da možemo da im pomognemo da imaju lagodniji život, sa manje stresa i straha. Ne treba mešati termine "prirodno" i "divlje" stanje. Zatečeno stanje pećinskog čoveka je posledica divljeg nivoa a ne prirodnog nivoa (ako mogu tako to da nazovem). Jer ako se to nazove prirodnim stanjem, prirodnim načinom života pa i ishranom, to bi bilo negiranje mogućnosti dalje evolucije bilo koje vrste. Dakle, kad kažem da treba da se mešamo to je tako jer mešanje ne znači obavezno negativnu stvar. Baš nasuprot, za mene je negativno ako se stvari ostave da budu divlje i gladne, baš kao što su bile u čovekovoj prošlosti. Za mene je takođe negativno kad ljudi ili životinje bivaju izloženi niskim temperaturama bez adekvatne zaštite, kada nemaju medicinsku niti drugu negu.

Setimo se da i naša zemljoradnja zavisi od sunca i kiše to jest da li će da udari grad ili sneg i uništi pšenicu ili bilo kakav rod. I životinje zavise od vremenskih i klimatskih promena, kiše i snega, i zato organizacije koje pomažu životinjama podsećaju da ptice nemaju ishranu tokom zime i treba im ostavljati hranu. To je samo jedan primer, treba njima pomoć za mnoge stvari a ne samo tokom zime.

Dakle, da krenem od osnovne stvari: koža je i kod nas i kod životinja nedovoljna zaštita od surove klime, hrana u prirodi je ograničenog obima, količina hrane zavisi od vremenskih prilika, itd. Pogotovo danas usled krčenja šuma i širenja ljudskih naselja, životinje imaju sve manje prostora za sebe i svoje potrebe. Dakle, činjenica je da im treba pomoći, isto kao što bi trebalo naučiti čoveka iz pećine kako da napravi udobniji krevet, kako da napravi razne druge stvari koje bi mu pomogle da vodi zdraviji život. U odnosu na daleku istoriju, danas ljudi žive duplo duže što je sigurno prouzrokovano komfornijim životom. Životinje ne mogu same da razvijaju medicinu ili da prave krevete, ali ljudi mogu da naprave za njih određene smeštaje, dotok vode, itd. Pa i sam prestanak klanja i lovljenja bi bio veliki pomak.

Kada pas hoće da spava na mekanom madracu umesto na podu, to je dokaz da i životinje vole da spavaju u toplom i udobnom a i da usled zajedničkog suživota sa ljudima imaju potrebu da budu ravnopravni sa nama (dakle, imaju dostojanstvo). Hladan i tvrd beton ili tvrda i hladna zemlja ne prijaju nikome ko je sagrađen od mesa i kostiju. Uslovi i kvalitet naših života utiču i na dugovečnost naših organizama. Loš život dovodi do oboljevanja i kraćeg života, i ljudi i životinja.

Dakle, trebalo bi naći odgovor na pitanje: Koja je pomoć najbolja odnosno najpotrebnija životinjama? Detaljna razrada pomoći bi zavisila od klime regiona i od vrste životinje, zato ne bih ulazio u kategorisanje pojedinih vrsta, neke bolje žive u prirodi a neke lošije, neke žive u toplim a neke u hladnim predelima, i zato bih govorio generalno.

Najlakše je prvo sagledati uslove njihovog života: generalno sve ”divlje” životinje spavaju u prirodi na mokroj ili hladnoj i tvrdoj zemlji, izložene su snegu, vetru, kiši, oluji, mrazevima, bolestima (ponekad i polome svoje kosti), napadima mesoždera i lovaca, imaju problem sa širenjem ljudskih naselja i sa krčenjem šuma. Ova dva zadnja faktora su teža za rešavanje i neće biti rešena sve dok postoji kapitalizam. Ostali faktori mogu da se ublaže, čak i danas, ako ljudi steknu svest o tome i imaju uslova da pomognu životinjama. Kao što rekoh, ljudi na zapadu, bar većina njih, imaju uslove da pomognu.

Moj stav je da je generalno svakoj životinji potrebno, isto što i čoveku: smeštaj, hrana, voda i lečenje kada se povrede.

Ako se pogleda sastav životinjskog tela (ćelije, krvotok, sistem varenja, itd) veoma je slično čoveku, jedino su moždane vijuge drugačije (a možda ni to, jer pećinski čovek ne bi nikad pretpostavio koliko može da evoluira, a to mi danas pretpostavljamo za životinje kad smatramo da nisu sposobne za ovo ili ono) i naša građa tela nam omogućava da lakše radimo rukama. Životinje ne bi mogle napraviti ono što čovek može svojim rukama, čak i kad bi mogle biti naučene. Dakle, sistem organizma je veoma sličan. Dobro je što su mnoge životinjske vrste biljojedi i mogu da žive pored drugih životinja a da ne napadaju jedni druge.

Moj stav je da mesoždere treba razdvojiti (regionalno) od biljojeda, tako bi mesožderi mogli da napadaju samo jedni druge a ne biljojede. Smatram da nije loše razdvojiti mesoždere jer se time ne vrši štetno razdvajanje već pozitivno, kao i svaki čovek, svaka životinja više voli da ostane živa nego da bude pojedena. Štetno razdvajanje je razdvajanje od sopstvene vrste a ne od drugih vrsta koje bi te pojele. Vidimo da ni ljudi ne vole da budu pored lavova i tigrova, isto je i sa životinjama biljojedima. Čovek koji je prebačen negde drugde pati jer mu je ograničen kontakt sa njegovim prijateljima i porodicom, ne pati zato što nije sa prasetom (koje bi pojeo) ili sa slonom (kome bi ukrao kljove). Dakle, razdvajanje radi sprečavanja krvoprolića i eksploatacije jeste pozitivna a ne negativna stvar, životinje vole da žive bez straha i stresa, isto kao i ljudi. Biljojedi vole da žive daleko od mesoždera, nebitno da li su biljojedi ljudske ili životinjske vrste, svako voli da ostane živ a ne da bude pojeden. Usled širenja ljudske vrste, svakako životinje već žive u nekoj vrsti rezervata, ne mogu da idu gde požele, i taj problem ne može tako jednostavno da se reši jer će ljudi preferirati sebe u odnosu na životinje, kad je već tako, mogu se razdvojiti mesožderi i biljojedi, na kraju to je i interes ljudi, da dislociraju mesoždere koji mogu da napadnu i čoveka a ne samo druge životinje. Ljudska vrsta se toliko proširila po planeti da može da razdvoji regione sa biljojedima od regiona sa mesožderima. Umesto da to urade, koliko vidimo, vlast čak donosi propise da eliminišu celu vrstu. U Švedskoj, vršio se odstrel vukova i sada nema ni jednog. Bitno je da postoje razne vrste u životinjskom carstvu, a promene u smislu spasavanja biljojeda od mesoždera nisu negativne promene. Planeta je dovoljno velika za sve, ako se prostor racionalno koristi.

Takođe smatram da bi u anarhističkom društvu trebalo ukinuti zoološke vrtove i cirkuse sa životinjama jer je neverovatno da je neko zatvoren i izolovan čak i od svoje vrste samo da bi ga ljudi par puta u životu pogledali 10 minuta. U cirkusu životinje čak i bivaju maltretirane. 

Što se tiče biljojeda, smatram da je ljudima lakše da prvo pomognu njima nego mesožderima: smeštaj, hrana, voda, lečenje za njih (a i za razdvojene mesoždere bi trebalo da se obezbedi isto). Smatram da ove navedene neophodne stvari trebaju svim životinjama, kako u Africi tako i na severu Evrope. Danas se te stvari mogu obezbediti jedino od strane ljudi na Zapadu ali u anarhističkom društvu smatram da bi se to lako obezbedilo a sa razvijenom svešću za životinje našlo bi se dosta ljudi koji će da brinu o njima. Logično bi bilo da se o životinjama brinu oni koji su im najbliže, ljudi u malim naseljima, selima, a i stručne osobe i čuvari (i danas postoje čuvari šuma i nacionalnih parkova, itd).

Što se tiče smeštaja, u toplim predelima je dovoljno napraviti bilo kakve jednostavne kuće na mnogim mestima a gde bi određeni tip životinja koji tu živi mogao da se smesti. Trebalo bi napraviti više izvora vode da se ne bi skupljali svi na istom mestu. Osim toga izvori su često i mesta klopke (mesožderi tu čekaju žrtve). Dakle, kućice sa malo dužim koritom za vodu na mnogim mestima po prirodi bi bilo idealno za životinje. Morale bi da se naprave i određene pumpe tamo gde nema prirodnog izvora, i da neko obilazi ta staništa i puni korita (ili plitke bazene) vodom. Postoje čak i mehaničke pumpe sa tegom koji kad se zanjiše dovodi do ispumpavanja vode. Ali za svaki slučaj, mora se povremeno obilaziti stanište. Životinje (pa i ptice) su pametnije nego što ljudi misle i kad treba da reše problem da se domognu hrane, rešavaju ga. 

U mlakim i hladnijim klimatskim predelima, voda nije toliko problem a ni hrana. Većina životinja po šumama ima za sebe dovoljno trave i lišća a često i pada kiša. Njima bi opet trebalo pomoći izgradnjom kuća jer im to sigurno treba da se sklone od klimatskih uslova a eventualno ponekad pomoći sa hranom, za svaki slučaj. Možda ponegde napraviti udubljenja da može voda da se sakupi na određenim mestima. Dakle, u mlakim predelima pa i hladnim, kuće i medicina su bitnije od hrane. Naravno u severnim delovima tokom zime vlada i nedostatak hrane. Kuće su tu najbitnije, i treba da budu tople tako da bi morala da se ugradi topla izolacija (ili korišćenje solarne energije) a to znači da bi izgradnja bila komplikovanija nego u toplim predelima. Naravno, tamo gde postoji geotermalna energija, kao i energija od vetra, trebalo bi ih iskoristiti i za ljude i za životinje.

Što se tiče medicine, ipak će se mnoge, mada ne sve, životinje uvek plašiti od ljudi, tako da je malo teže proveriti kojoj životinji nešto fali, ali i danas se to radi u određenim rezervatima (love se uspavljujućim sredstvima pa se pod anestezijom leče i vraćaju u prirodu). Dakle, kada ljudi imaju standard, opremu i medicinska sredstva, nije im teško da hvataju i kontrolišu zdravlje životinja koje žive u prirodi.

Što se tiče ptica, mislim da je nega za njih jednostavnija. Treba im napraviti male kućice sa otvorima na raznim mestima po prirodi, tamo im povremeno odnositi biljnu hranu a ako im treba neka druga hrana (insekti) mogu same da se snađu za to. Zbog straha od veličine, mislim da je teško da se ptice ne uplaše od ljudi tako da je medicinska nega malo teža nego kod životinja. U svakom slučaju smatram da su kućice i biljna hrana dovoljna pomoć od ljudi za ptice. 

Jednom, kada sve životinje dobiju brigu i negu kao psi na Zapadu, za njih će ova planeta postati raj a život uživanje. Samim tim bi se i njihov karakter menjao, bile bi manje nervozne pa bi i njihov suživot bio kvalitetniji a ko zna možda jednog dana mnoge vrste mogu da prestanu da se plaše čoveka. Ja smatram da čovek treba da iskoristi svoje bolje moždane sposobnosti da neguje uopšte život na planeti, i samu planetu. Ali preduslov za to je ukidanje eksploatatorskih odnosa između ljudi, između ljudi i životinja i između ljudi i planete. Nadam se da nije kasno, s obzirom na dramatične klimatske promene koje su već počele. S obzirom na te promene koje mogu da istrebe i ljude i životinje, ostaje na svakom da se odluči hoće li se opredeliti za borbu protiv eksploatacije životinja ili planete ili ljudi ili se boriti protiv eksplotacije i ljudi i životinja i planete...

Bogataši i njihovo trčanje za profitom ubijaju sve: i prirodu i životinje i ljude.

I za kraj, video snimci životinja, pa i prirode, se mogu pogledati na mnogim vebsajtovima, na primer na: http://video.nationalgeographic.com/video/  

Oktobar 2007