O pritvoru u Beogradu

U poređenju sa, desničarskim, deportacijskim zatvorima za proterivanje stranaca u EU, pritvor u Bačvanskoj u Beogradu je pravi kazamat. Prvi služe za psihičko maltretiranje stranaca, a i za fizičko ako deportacija bude bezuspešna, dok drugi služe za psiho-fizičko maltretiranje. Doduše, postoji poseban, novi deo, koji zovu Hajat, a koji je moderno izgrađen i služi za smeštaj privilegovanih (Milošević, Legija, Zvezdan…). U Hajatu se ima topla voda svaki dan, komandir se poziva na dugme, itd. Ali ja ću ovde govoriti o starom delu. Potrudiću se da pričam uopšteno, na osnovu mog iskustva, ali bez navođenja onoga što se tiče mene. Želim da ovo bude info i koment o stanju tamo, a ne moja ispovest.
Prvo što se može primetiti kad se tamo stigne jeste desničarski stav prijemnog odeljenja. Takva je i doktorka, većina komandira i svi pritvorenici. Svaka druga rečenica mnogih pritvorenika je: treba pobiti sve što nije srpsko. Utrkuju se ko će biti veći ksenofobičar, sve kako bi se uklopili u mentalitet zatvora. Pitanje je samo ko kreira mentalitet i kome to odgovara. Verovatno se nadaju, da će dostići ono što je Arkan dostigao, i na način na koji je on to dostigao (ulizivanje/saradnja sa tajnom službom koja je takođe ksenofobična). Ćelija u kojoj sam ja bio je bila oko 30 metara kvadratnih i bilo nas je 12 unutra, čuo sam od drugih da ima i ćelija sa 14 ljudi s tim što su one malo veće. Uslovi ukratko: sve se mora kupiti u kantini, zidovi su dosta stari i trošni, nema tople vode pa se tanjiri peru hladnom vodom na česmi iznad čučavca u wc-u, vrata na wc-u su sa rupama pa se oseća smrad iznutra, zbog velikog broja ljudi često se čeka da se ode u wc... O uslovima tamo može se više pročitati u izveštaju Helsinškog odbora za ljudska prava. Ono što oni pak ne mogu da zabeleže pri poseti, to je odnos između Uprave i pritvorenika i između samih pritvorenika.
Prvo što sledi novopridošloj osobi jeste da riba WC ili ćeliju, a kako se pritvorski staž povećava dobija se viši čin tj. prelazi se na pranje tanjira pa kasnije na rukovođenje ribanjem, itd. Matori pritvorenici su izuzeti od ovog pravila, kao i povratnici koji već imaju zatvorski staž od ranije. Takođe, može da se desi da nova osoba sretne nekog poznanika u ćeliji koji ima duži staž i da izbegne ribanje. Ako se pojavi teškaš koji neće da riba (a ne mogu da ga mlate) svi napišu zahtev da ga premeste u drugu ćeliju i tako ga se reše odnosno naprave slobodan krevet za novog. Njgore prolaze osobe koje su tamo zbog optužbe za silovanje (klečanje na kolenima na čepovima od flaša, šamaranje, itd), naravno to ne važi za Ljubu Zemunca i ostale krupnije kriminalce koji su takođe silovali. Tako da novi pritvorenici, kao i fizički slabiji, pošto i u drugim ćelijama vladaju ista pravila, mogu da se kače sa svima u ćeliji, mogu da trpe, da traži premeštaj u samicu, ili da povrede sebe ne bi li otišli u bolnički deo. Jedan dečko je gutao eksere ali su ga komandiri namerno zezali i tek posle 2 sata odveli kod doktora – jednostavno i da mu nešto zafali em je sam gutao em svi mogu da sastave istu izjavu (time mogu da izvuku i komandira i sebe). Bilo šta da se nekom desi, od posekotine na licu zbog tuče, pa do ubistva, sve se pokriva složnom izjavom svih iz ćelije. Zato nikad ne verujem kad pročitam u novinama da se neko čaršavom obesio u ćeliji. Pošto su pritvorenici zajedno par meseci uvek će se lako složiti protiv novog a i interes im je da riba neki nov. Kad se desi da neko iz inostranstva završi tamo, odmah sledi novčano izrabljivanje (jedan iz Italije im je svake nedelje kupovao karton koka kole, jednom iz Danske odmah tražiše trenerku, itd).
Po meni, najveću krivicu za takvo stanje ima prijemno odeljenje jer oni određuju ko ide u koju ćeliju. Namerno mešaju ljude koji su optuženi za sitne stvari sa onima koji su optuženi za ubistva i organizovani kriminal. Ovi drugi jesu ti koji sprovode nepisana pravila a koja očigledno odgovaraju Upravi. Uprava (kao i policija) smatra da zatvor i pritvor treba da uteraju strah u kosti ljudima, a zasigurno veruju i da maltretiranje prevaspitava ljude. Tako računaju da će sitni da se manu kršenja zakona iz straha od maltretiranja u policiji, pritvoru i zatvoru. Krupniji zauzvrat dobijaju privilegije (a u zatvoru možda i skraćene kazne jer Uprava daje svoje mišljenje o zatvoreniku kad on podnese molbu za skraćenje kazne). U Bačvanskoj privilegija je da ti komandir omogući da dobiješ toplu vodu svako veče, da ti prebacuje paklice cigareta (u kojima su naravno poruke) i časopise u druge ćelije, da ti daje informacije o drugima, da te pusti da naređuješ slabijima pred njim, da dopusti improvizovane treninge, i tako dalje. Tako da se krupniji uvek ulizuju komandirima ne bi li izgradili dobar odnos.
Ako maltretirani hoće da napiše nešto, tu su drugi da čitaju šta ovaj piše, od službenog lista pa do pisma, a kada se riba nešto van ćelije drugi ide sa njim. Što se tiče naređivanja pred komandirima, to je krupnijima dozvoljeno, ali ako neko pretera, ako krene da se šepuri i prema komandirima, slede mu batine (2-3 smene ga biju). Za mene je to kao odnos roditelja i deteta, omogućavaju im privilegije i puste ih da se iživljavaju ali ako krenu i na komandire onda im slede batine.
Što se tiče mentaliteta u vezi životnih uslova, i on je takav da odgovara Upravi. Često se može čuti: Brate, mene i u wc da zatvore ja ću i to da izdržim. Tako da ako neko pokuša da potegne pitanje životnih uslova, odmah naiđe na skepsu i uveravanje da to nema šanse da se ostvari. Radio aparat je dozvoljen od decembra 2004, takođe u februaru 2004 je kupanje bilo jednom nedeljno dok su 2005 uveli dva puta kupanje. Sve to je postignuto spolja, usled pritiska na vlasti da poboljšaju uslove, sami zatvorenici se ne bore protiv Uprave. Izuzetak je kad Uprava napadne ili sankcioniše nekog od glavnih u ćelijama. Tada se svi ostali šefovi u ćelijama solidarišu sa njim i može da dođe do protesta u svim ćelijama (ili se na šetnji svi zaustave i odbijaju naređenja komandira). Znači, protest u pritvoru i zatvoru mogu da pokrenu samo glavni u ćelijama, jer njih svi ostali slede bez pogovora. Ipak, oni veoma lako postižu dogovor sa Upravom, jer po meni postoji ta simbioza «roditelj-dete». Što se tiče doktorke, fina je dok ne krene neko da štrajkuje a onda menja svoje ponašanje. Takođe i komandiri pokušavaju da ubede osobu da prekine štrajk, i odugovlače sa ispunjenjem zahteva. Ostali se ne mešaju ali izražavaju skepsu u uspeh štrajka (kao što rekoh, drugačije je kad neko ko je glavni pokrene štrajk).
Mogu da primetim i da mlađi ne trče samo za novcem već i za tim da budu face (vlast za druge ljude), dok matori gledaju samo da nekako dođu do novca. Ovi drugi mogu da se istolerišu, ali ovi prvi su zaista društvene štetočine (o bilo kojoj vrsti društva da je reč, protiv takvih pojava se treba boriti, naravno ne na ovaj način kako se to radi u ovom sistemu ali da bi se problem drugačije rešavao mora se prvo stvoriti novo društvo).
Može se zaključiti da su pritvori i zatvori u Srbiji kao prolazak kroz sito. Ostaju krupniji koji zatim sarađuju sa inspektorima i zajedno mlate lovu. Uopšte moj zaključak je da je mentalitet pandura i krupnijih kriminalaca totalno isti (od ksenofobičnosti pa do iživljavanja i potrebe da se bude vlast). Nema razlike.
Kada neki aktivista završi između 4 zida, veoma je bitno da ostane sa ljudima napolju u kontaktu, tako da najmanje jednom mesečno treba da mu se šalju pisma. Deportacioni zatvori kao i krimi-pritvori su izuzetno dosadni, pogotovo kad prođe duže vreme. Dosada i neizvesnost proizvode nervozu a izolovanost ima za cilj i odvajanje od sličnomišljenika. Kada se provede duže vreme sa svakakvim ljudima čovek izgubi volju za neke ideje. Zato je korisno da osoba dobija pisma i materijal za čitanje. Naravno, treba znati da sva pisma čita sudija (Uprava, kod deportacijskog zatvora) pa treba prvo videti sa osobom koja je izolovana da li želi da prima ove ili one materijale za čitanje. Ja u deportacionom zatvoru nisam želeo da dobijam aktivističke stvari jer sam tražio azil pa mi nije odgovaralo da saznaju kakvu literaturu čitam. Takođe bi bilo dobro uvek pronaći ljude koji su u tom gradu gde je osoba izolovana, jer je njima mnogo lakše da donose časopise i knjige (a i da pozajme čoveku neki uređaj za muziku). Tako se ubija vreme. Takođe, ako je izolovana osoba na socijali tj. bez novca, trebalo bi sakupiti novac i poslati mu da ima nešto na računu. Bolje svaki mesec određenu sumu nego više novca odjednom (kao što rekoh, u pritvoru u Bačvanskoj postoji ekonomsko iskorišćavanje, kad se ode u kantinu kupuje se za druge a ne samo za ćeliju i za sebe). Toga nema u pritvoru i deportacijskom zatvoru u Bazelu jer tamo osnovni materijal obezbeđuje sam zatvor. U Beogradu se sve kupuje.
Toliko za sada, osim na izveštaj Helsinkija o životnim uslovima, mogu još samo da uputim na čitanje veoma dobre analize: O moralnom uticaju zatvora na zatvorenike, od Kropotkina (fajlovi su dugački, pa skinite na hard disk radi čitanja).

Ako želite da saznate više o zatvorskoj industriji u USA, a to čeka verovatno i ovaj region u budućnosti, dođite na tribinu grupe iz Amerike 24. avgusta 2005 u Rex-u (videti najavu u kalendaru indymedije).
20.avgust 2005