Pojava anarhista u radničkim pokretima jugoslovenskih zemalja

Pored socijalističkih ideja koje je širio Svetozar Marković, činjeni su pokušaji da se u Srbiju prenesu i Bakunjinova shvatanja. Cirih je bio centar u kome su se okupljali srpski đaci i studenti, a posebno socijalisti. Svi su oni tada bili socijalisti koji su prihvatali stavove Internacionale. Ali posle odlaska Svetozara Markovića iz Ciriha, kod njih je preovladao bakunjinistički anarhizam.

Još 1868. godine Bakunjin je osnovao Savez socijalne demokratije, a od leta 1872. uvlači i Srbe u svoju međunarodnu socijalističku organizaciju. U avgustu 1872. godine osnovana je Slovenska sekcija Internacionale, a članovi njenog odbora imali su dužnost „da uđu u posao sa Slovenima koji se nahode u Cirihu, kao elementom preko koga se mogu uhvatiti veze sa Srbima u kneževini, sa Hrvatima, Česima i Srbima iz vojne granice“. Sekcija je slala Bakunjinove knjige i brošure u Srbiju. Slovenska sekcija bila je kratkog vijeka – prestala je sa aktivnošću avgusta 1873. godine.

U vezi sa Slovenskom sekcijom je i Kongres srpskih socijalista, održan u Cirihu početkom jula 1872. godine. Na Kongresu je bio i Svetozar Marković, kao delegat iz Novog Sada. Bio je prisutan i Bakunjin, pod čijim je uticajem donesen program Srpske socijalističke partije, koji je, u stvari, bio kopija Svetskog saveza socijalne demokratije i jurske federacije. Uloga Svetozara Markovića u sastavljanju programa bila je minimalna. On je dao svega 3-4 primedbe, uz napomenu da je to tek nacrt, premda je još ranije intimno bio protiv programa i Bakunjina.

Posle Kongresa došlo je do rascepa među Srbima socijalistima u Cirihu: podelili su se na bakunjiniste i pristalice Svetozara Markovića. Bakunjinisti nisu imali praktičnih rezultata u Srbiji i Novom Sadu, gdje je i dalje rađeno u duhu ideja Svetozara Markovića.

Osamdesetih godina XIX veka u Hrvatskoj se šire različite socijalističke ideje. Njihovi nosioci u većini slučajeva su strani radnici koji su dolazili u Hrvatsku. S obzirom da su tada u međunarodnom radničkom pokretu postajala različita idejna strujanja, radnici su prenosili onu vrstu socijalizma kojoj su i sami pripadali. Zato su se u isto vreme pojavljivale pristaše Marksove, Lasalove i Mostove teorije. Kad govori o idejnoj orijentaciji stranih radnika Korać navodi sledeće: „Bilo ih je umjerenijih, koji su naginjali više desničarskom lasalianskom i marksističkom pravcu, a bilo je i radikalnih koji su, opet, više naginjali levičarskom, anarhističkom pravcu“.(1) Očigledno je da Korać marksistički pravac, još u ono doba, tendenciozno smatra desničarskim, a anarhiste smatra radikalnim pravcem. Osamdesetih godina dolazi do snažnog prodora anarhističkog uticaja Johana Mosta (Johann Most). Njegovi listovi Die Freiheit i Der Rebell unose se tajnim kanalima ne samo u Hrvatsku, već i u ostale jugoslovenske zemlje.

Atentat Antuna Kamerera, grafičkog radnika, na političkog komesara Hlubeka u Austriji, policija je iskoristila i pokrenula široku akciju protiv socijalista, a istu je prenela i na Ljubljanu i na Zagreb. Ovom prilikom u Zagrebu su uhapšeni Volfgang Hiža, Franjo Srnec i drugi, a u njihovim stanovima pronađeni su razni listovi: Sozijaldemokrat (organ nemačke Socijaldemokratske stranke), Radikal, Volkswille, zatim Freiheit i Rebell. Dakle, među ovim listovima mogu se naći i anarhistički a i oni koji su vodili otvorenu borbu protiv anarhizma, kao što je slučaj sa Socijaldemokratom. Jedan od najpoznatijih domaćih anarhista u radničkom pokretu Hrvatske, na prelazu iz XIX u XX vek, bio je Miloš Krpan, učitelj. On je održavao veze s mnogim anarhističkim centrima u Evropi, prenosio, anarhističke ideje i pokušavao da one dođu i do praktičnog izražaja u Hrvatskoj. (2)

Listovi Johana Mosta nisu stizali samo u Sloveniju i Hrvatsku, već i u Srbiju. Čak je redakcija lista Radnik sakupljala pretplatnike za Freiheit – Slobodu, koji je tada izlazio u Londonu, a spominje se broj od 42 pretplatnika. S obzirom da su Nemci vršili strožiju kontrolu štampanih stvari na svojim granicama, list je u Beograd stizao preko Francuske, Italije, Austro-Ugarske, a poslednji punktovi bili su Zemun i Pančevo. (3). List je rasturan i u Novom Sadu, a broj pretplatnika se polako povećavao. (4)

Početkom aprila u (3-5. aprila) 1871. godine u Ljubljani je boravio Johan Most i stupio u vezu s članovima radničkog društva u svojstvu radničkog socijalističkog agitatora. On je imao nameru da održi nekoliko javnih zborova, ali ga je sprečila policija i on je morao napustiti Ljubljanu i otići u Trst (5). Za vreme kratkog boravka u Ljubljani Mostu je uspelo da pridobije mladog krojačkog pomoćnima Matiju Kunca kojeg je, posle povlačenja Arkoa, Radničko društvo izabralo za predsednika. On je, uglavnom, širio Mostove ideje.(6) Kunc nije došao do snažnijeg izražaja u društvu, a socijalistička delatnost je počela da slabi. U ovo vreme u Ljubljanu dolazi i Robert Vagner (Robert Wagner) i razvija svoju delatnost, ali i on kratko ostaje. Vagner će kasnije igrati značajnu ulogu u radničkom pokretu Austrije. Bio je urednik lista Socijalist, koji je počeo izlaziti umesto Gleiheita.

Iako su vlade Austrije i Mađarske donele zabrane za unošenje i širenje anarhističkih listova i literature, oni su ipak unošeni i rasturani, a preko ovih zemalja su stizali i u Bosnu i Hercegovinu.

Tako je cipelarski pomoćnik Paul Laslo iz Nyniarad-Szeredsa „poznati pristalica socijalističke stranke anarhističkog smera, 10. juna stigao u Sarajevo i zaposlio se kod cipelara Jozepha Galoa. Prema zahtevu Glavne kapetanije u Budimpešti njegov prtljag je pretražen i u njemu su pronađene socijaldemokratske i anarhističke zabranjene novine i leci. Paul Laslo je zbog toga odmah proteran s područja Bosne i Hercegovine (7).

Godinu dana kasnije iz Sarajeva je proteran i Jozef Voloner (Joseph Wolloner) iz Arada, zbog toga što je primao anarhistički list Freiheit, a prilikom pretresa kod njega su pronađeni spisi koji potvrđuju da je održavao veze s vođama anarhističke organizacije u Americi (8). Međutim, Voloner ne samo da je donosio list, već ga je i delio zanatlijama u Sarajevu. Tipograf Rudolf Nistler, zaposlen kod Zemaljske štamparije, čitao je list okupljenim radnicima (9).

Posebnu vrstu letaka anarhisti su štampali i pokušavali da ih rasture po garnizonima na području Austro-Ugarske. U lecima su, pored poziva radnicima da se bore protiv postojećeg zakona i poretka, pozivani i vojnici da se pridruže radnicima i da ne okreću oružje protiv radnika, već protiv „tlačitelja“ i oficira. Zato je komanda Trećeg korpusa u Gracu donela raspis o tome kako treba postupiti u slučaju da se letak pojavi. I komanda XV korpusa u Sarajevu uputila je ovaj raspis komandama divizija i brigada kao i Direkciji vojnih pošta i telegrafa (10). Leci na ovu temu pojavljivali su se i dalje. Godine 1887. pojavio se i revolucionarni poziv Radnicima u uniformi, koji je štampan u anarhističkom listu Autonomija, a u kome su vojnici pozivani na solidarnost sa radnicima jer domovina nije ona kako ih o njoj uče oficiri. (11)

Sličan letak rasturan je i u austrijskoj vojsci 1892. godine, ali ovog puta je i Zemaljska vlada u Sarajevu upozorila sebi potčinjene organe na letak Radnicima u vojničkim uniformama. (12)

Garnizoni na području Bosne i Hercegovine držani su pod strogom prismotrom, ali nemamo dokaza na osnovu kojih bi se videlo da su leci te vrste i stizali na ovo područje.

Važno je spomenuti da je 1892. godine u Sarajevu boravio i Johan Hable, koji je još od 1882. godine rasturao anarhističke letke i sarađivao sa Leopoldom Braunom, izdavačem Socijalista. On je tajno prenosio tzv. revolucionarne spise iz Pešte u Beč. Prilikom jednog pretresa kod Brauna je pronađeno 2.000 primeraka Socijalista i četiri paketa Freiheita, od čega je oko 100 primeraka bilo određeno za Hablea. Svi su izgledi da je Hable po dolasku u Sarajevo bio aktivan, jer u jednom od špijunskih izvještaja stoji «da rovari u radničkim krugovima i da u pijanom stanju provocira...» (13).

Zbog toga je vladin poverenik za Sarajevo doneo odluku, koju je potvrdila i Zemaljska vlada, da se Johan Hable protera sa područja Bosne I Hercegovine.

Vlasti su i dalje bile budne prema anarhistima i njhovim listovima. Tako je Bosanski biro u Beču upozorio Zemaljsku vladu (Informativni biro) u Sarajevu da u Londonu izlazi anarhistički list Londoner Arbeiterzeitung i da je, sudeći po naslovu, namenjen prvenstveno nemačkoj čitalačkoj publici, ali «nije isključena mogućnost da će biti izvršeni pokušaji rasturanja toga lista i u Bosni i Hercegovini». Zbog toga je Bosanski biro u Beču i zvanično doneo zabranu o širenju toga lista na teritoriji Bosne i Hercegovine. (14)

Anarhističke i nihilističke ideje su prodirale i u radnički pokret Makedonije. Prva grupa makedonskih socijalista, pod vođstvom V. Glavinova, bila je u početku u svojim teoretskim stavovima pod uticajem ruskog narodnjaštva i anarhizma. Poznato je da je V. Glavinov, prilikom dolaska u Veles (1895), pored socijalističkih, doneo «i prilično anarhističkih, nihilističkih i narodnjačkih brošura i knjiga». Anarhističke i nihilističke ideje prihvata deo makedonske omladine, koja je studirala u Bugarskoj i Švajcarskoj i širi ih u Makedoniji krajem XIX veka. I posle 1898. godine makedonski socijalisti se nisu oslobodili ideja nihilizma, narodnjaštva i anarhizma, a list Političeska svoboda objavljuje i članke M. Bakunjina. (15)

U Ženevi je delovala grupa anarhista iz Makedonije koja je izdavala dva lista: Glas, organ makedonskog tajnog revolucionarnog komiteta, a posle toga Otmcenie (Odmazda), organ makedonskih revolucionarnih terorista. Oni su se zalagali za oslobođenje Makedonije i stvaranje Balkanske socijalističke konfederacije. Bili su protivnici buržoaskog parlamentarizma, a za metod individualne borbe i terora protiv istaknutijih ličnosti iz neprijateljskog tabora. (16).

U poslednjoj deceniji XIX veka jačaju anarhističke tendencije među italijanskim radnicima. Iz Trsta i Ankone anarhizam se širi na Rijeku. Krajem 1897. godine uhapšen je u Trstu, na zahtev policije u splitu, kao anarhista i jedan od prvih propagatora socijalističkih ideja u Dalmaciji, Đovani Marceti. Prilikom pretresa policija je kod njega našla mnogo pisama iz Zadra, a među njima i takvih u kojima se govorilo o atentatu na italijanskog kralja. (17)

Izvor: Dr Stojan Kesić – Veze i odnosi između radničkih pokreta u jugoslovenskim zemljama do 1914. godine

Obrada: Zluradi Paradi

---

(1) V. Korać, Povjest

(2) Opširnije: dr. I. Kovačević, n.n., 81-121

(3) Vasa Pelagić i Vojvodina, sabrao i uredio J. Mirnić, Novi Sad 1959., 175. Izveštaj policijske kapetanije u Zemunu svom gradonačelniku Stevanu Markoviću o vezama između socijalista u Srbiji i Austro-Ugarskoj...1. juna 1881.

(4) Građa za istoriju socijalističkog i radničkog pokreta u Vojvodini..., 426-427. Izvještaj zemunskog policijskog poručnika Valša Informacionom birou Ministarstva spoljnih poslova o rasturanju londonskog komunističkog lista Freiheit u Beogradu, Novom Sadu i drugim mestima, Zemun, 8. VII 1881.

(5) Anton Kristan, O delavskem i socijalističnem gibanju na Slovenskem do ustanovitve jugoslovanske socijalno-demokratične stranke (1848-1896), v Ljubljani 1927, 31.

(6) Isto, 34.

(7) Građa o počecima radničkog pokreta..., 344, dok. 57. Izveštaj vladinog poverenika za Sarajevo Zemaljskog vladi Sarajevo. Sarajevo, 26. juna 1884.

(8) Isto, 345, dok. 58, Vladin povjerenik za Sarajevo Zemaljskoj vladi, Sarajevo. Sarajevo, 26. aprila 1885.

(9) Isto, str. 346, dok. 59. Zemaljska vlada Sarajevo – Zajedničkom ministarstvu finansija, Beč. Sarajevo, 1. maja 1885.

(10) Isto, 352, dok. 72. Naredba Ratnog ministarstva u Beču od 23. avgusta 1886. – pres. br. 3787 upućene Komandi carskog i kraljevskog Trećeg korpusa u Gracu.

(11) Isto, 353, dok. 75, Ministarstvo inostranih poslova, Beč – ministru Kallay-u. Beč, 13. marta 1887.

(12) Isto, 387, dok. 130, Zemaljska vlada Sarajevo – Svoj gospodi okružnim i kotarskim predstojnicima, upraviteljima ispostava i gospodinu vladinom povjereniku za Sarajevo. Sarajevo, 1. juna 1892.

(13) Isto, 387, dok. 131. Vladin povjerenik, Sarajevo – Zemaljskoj vladi, Sarajevo. Sarajevo, 20. oktobra 1892.

(14) Isto, 424-425, dok. 196, Bosanski biro, Beč – Zemaljskoj vladi Informativnom birou, Sarajevo. Beč, 14. septembar 1892.

(15) Dr I. Kovačević, Socijalisti Jugosloveni u Švajcarskoj, Prilozi za istoriju socijalizma 4, Beograd 1967, 108.

(16) D. Zografski Makedonskiot taen revolucionaren komitet i otmicenie, Skopje 1954, 39-40.

(17) Dr I. Kovačević, n.n. 110.