Rad u industriji seksa i prostitucija: Žene

Tokom zabeležene istorije, i u većem delu sveta, radnice u industriji seksa i queer žene imale su zajedničku mračnu, ilegalnu poziciju na ivicama društva. Prostitucija, često nazivana “najstariji zanat”, je dugo vremena bila poslednje sredstvo očajnih devojaka i žena, koje su često upadale u industriju seksa jer im nedostatak novca, šansi i statusa nije ostavio mnogo izbora.

Međutim, u devetnaestom veku, prostitucija — kao i lezbejstvo — počela je da bude posmatrana kroz objektiv medicine, i mnogi seksolozi etiketirali su i prostitutke i lezbejke kao seksualno devijantne, tako povezujući ta dva kao patološke identičnosti.

Socijalni i ekonomski faktori

Lezbejke i druge queer žene, koje je društvo odbacilo i stigmatizovalo, često su imale ograničene opcije za izdržavanje. Pošto nisu imale šta da izgube, mnoge od njih su izabrale ili su okolnostima prisiljene da zarađuju za život pružajući seksualne usluge muškarcima. Te usluge variraju od striptiza i egzotičnog plesa do telefonskog seksa i peep show-a ili ručnog ili oralnog seksualnog kontakta i odnosa.
Kada govorimo o radu u industriji seksa, važno je napraviti razliku između prisile i izbora i priznati da postoje mnogi načini na koje se žena ili devojka mogu naterati na prostituciju. Grupe za trgovinu ženama deluju širom sveta, prisiljujući žene i decu na život u seksualnom ropstvu iz kojeg je bekstvo teško ili nemoguće.
Čak i kad ropstvo nije prisutno, siromaštvo i beznađe mogu naterati ženu u prostituciju podjednako uspešno kao i najorganizovaniji trgovac ljudima. Žene u tim situacijama nemaju mnogo izbora po pitanju posla. Često nemaju nikakvu zaštitu od lošeg tretmana i uglavnom jedva zarađuju za život.
Nasuprot tome, u bogatim, liberalnim društvima, rad u industriji seksa se često isplati, i neke žene biraju da rade u nekom obliku prostitucije, privučene prvenstveno visokim platama, ali i, u nekim slučajevima, pobunjeničkom ideologijom seksualnog oslobođenja. Neke od ovih žena identifikuju se kao seksolozi i pokušavaju da pruže seksualno obrazovanje kao i stimulaciju svojim klijentima. Mnoge radnice u industriji seksa ističu da heteroseksualne žene redovno razmenjuju seks za usluge ili za novac na neformalne načine. Za neke žene, rad u industriji seksa postaje šansa da kontrolišu prodaju svoje seksualnosti.

Pokret za prava prostitutki

Pokreti za emancipaciju 1960tih i 1970tih inspirisali su neke prostitutke da se udruže kako bi zahtevale prava i poštovanje. Tokom ranih 1970tih, bivša prostitutka Margo St. James učestvovala je u osnivanju Call Off Your Old Tired Ethics (COYOTE), mreže radnica u industriji seksa i onih koji ih podržavaju.

COYOTE, i druge slične organizacije koje su nikle širom sveta, nastavlja da povezuje prostitutke sa zdravstvenom zaštitom, pravnom pomoći, i drugim resursima, istovremeno pokušavajući da promeni zakone i odredbe policije koje su usmerene na radnice u industriji seksa i koje ih viktimizuju.

Sam termin “rad u industriji seksa” (sex work) iznikao je iz ovog početka pokreta za prava prostitutki. Aktivistkinja Kerol Li (Carol Leigh), poznata i kao Skarlet Harlot, skovala je taj termin na konferenciji o industriji seksa 1970tih godina. I sama prostitutka, Li je želela da zameni degradirajući, povlađujuću ili eufemističku terminologiju o svojoj profesiji frazom koja bi pokazala da je prostitucija, kao i mnogi drugi poslovi, jednostavno rad za novac.

Queer žene kao radnice u industriji seksa

Ukrštanje queer žena i rada u industriji seksa, koji uglavnom opslužuje heteroseksualne muškarce, iako na prvi pogled paradoksalno, imalo je neke praktične prednosti. Lezbejke, čija seksualnost ne zavisi od muškaraca, su često u stanju da bolje odvoje svoje privatne seksualne živote od svog rada u industriji seksa, što ih štiti od jednog dela psihološkog oštećenja koje doživljavaju strejt prostitutke.
Ipak, lezbejke koje rade u industriji seksa imaju svoje jedinstvene probleme. Dok su neke u stanju da se neformalno udruže na poslu zbog bezbednosti i sigurnosti, mnoge lezbejke se ne autuju iz straha da bi njihova seksualna orijentacija odbila potencijalne mušterije. Radnice u industriji seksa koje su lezbejke i koje žele da žive u lezbejskoj zajednici često se nađu u situaciji da ih druge lezbejke osuđuju i kritikuju zbog njihovog učešća u industriji seksa.

Debate u lezbejskim i feminističkim zajednicama

Dok neke feministkinje vide prostituciju i industriju seksa kao definitivno represivnu prema ženama, drugi su tražili načine da se suprotstave objektifikovanju i viktimizovanju žena istovremeno podržavajući prava radnica u industriji seksa na bezbednost, poštovanje, i pristojnu platu. U okviru zajednice queer žena, ova diskusija je često bila žestoka između onih koje insistiraju da žene ne bi izabrale da rade u industriji seksa kad bi im bile dostupne razumne i profitabilne alternative, i onih koje smatraju da rad u industriji seksa nije samo mogući izbor profesije, već da je to izbor koji osnažuje.
Jedna od najkontroveznijih osoba koje su se protivile prostituciji bila je lezbejska feministička aktivistkinja Andrea Dvorkin. Do svoje smrti u 2005, Dvorkin je bila jedna od najglasnijih kritičarki industrije seksa, tvrdeći da su pornografija i prostitucija ključni elementi potčinjavanja žena.
Na simpozijumu na Pravnom fakultetu Univerziteta Mičigen, Dvorkin je izjavila, “Mnogi od nas govore da je prostitucija u suštini nasilna. Dopustite mi da to razjasnim. Ja govorim o prostituciji per se, bez nasilja, bez dodatnog nasilja, bez udaranja žene, bez nasrtaja na ženu. Prostitucija sama po sebi je zloupotreba tela žene. Mi koji ovo govorimo optuženi smo da pojednostavljujemo stvari. Ali prostitucija je vrlo jednostavna. I ako ne pojednostavljujete, nikad nećete razumeti.”
Dvorkin je napisala mnoge knjige i desetine eseja i članaka o štetnim efektima koje industrija seksa ima po žene. Sa advokatkinjom Ketrin A. MekKinon, koju je upoznala dok su predavale na Univerzitetu Minesote 1983, Dvorkin je uradila nacrt odredbi koje definišu pornografiju kao “seksualno eksplicitno potčinjavanje žena” i koje kriminalizuju njenu prodaju jer krši građanska prava žena. Ove odredbe usvojile su gradske skupštine Indijanapolisa i Mineapolisa. Međutim, gradonačelnik Mineapolisa stavio je veto na odredbe, i federalni sud u Indijani ih je odbacio. Vrhovni sud SAD podržao je takvu presudu 1986. godine.
Mada su mnoge feministkinje poštovale Dvorkin i njen rad, druge su je oštro kritikovale, optužujući je za nefleksibilnost i cenzuru, pribegavajući čak i napadima na njenu ličnost.
Ali ako su Dvorkin i druge lezbejke feministkinje napadale prostituciju i pornografiju i ostale manifestacije rada u industriji seksa kao ponižavajuće za žene, druge lezbejke imale su drugačiji stav.
Društvo u kojem dominiraju muškarci često je diktiralo da ženska seksualnost bude submisivna i sakrivena, definisana samo u odnosima sa muškarcima. Od početka pokreta za emancipaciju homoseksualnih osoba, lezbejke i druge queer žene preuzele su vođstvo u potvrđivanju važnosti ženske seksualnosti i zahtevanju prihvatanja kontra-kulturnih formi seksualnog izražavanja.
Iz ovog pozitivnog pokreta o seksu pojavio se novi stav o radu u industriji seksa kao nekonvencionalnom i osnažujućem načinu za povraćaj seksualnosti. Radikalna lezbejska istoričarka Džoan Nestl i seksološkinje Suzi Brajt i Eni Sprinkl su dosta pisale i govorile o potrebi za novom feminističkom perspektivom o radu u industriji seksa.

Lezbejke kao klijenti

Neke queer žene koje rade u industriji seksa opslužuju i ženske i muške klijente. Od 1980tih i 1990tih, došlo je do povećane vidljivosti seksualne trgovine usmerene ka lezbejkama, od pornografije i seks zabava do striptiza i usluga pratnje.
Tokom 1980tih, "buč žigoleta" Les von Zoticus osnovala je posao prostitucije koji je usmeren ka femme lezbejkama. Nadala se da će ne samo obavljati seksualne usluge, već i edukovati klijente i pomoći im da istraže svoje seksualne potrebe. Međutim, možda zbog toga što žene obično imaju manje novca nego muškarci, ili možda zato što njihovoj seksualnosti ne odgovara kupovina seksualnih usluga, muški klijenti prostitutki su daleko brojniji nego ženski. Posao Les von Zoticus opstao je samo šest meseci.

Opasnosti profesije

Rad u industriji seksa, naročito prostitucija, i dalje je jako opasna profesija. Iako je teško dobiti precizne statističke podatke, mnogi sociolozi se slažu da se veliki procenat radnica u industriji seksa suočava sa nasiljem klijenata ili makroa.
Zbog toga što se prostitucija obično tretira kao kriminal, prostitutke koje su zlostavljane, prebijane ili silovane ne mogu da očekuju značajnu pomoć od pravnog sistema a često ih i sama policija loše tretira.
Prostitutke koje rade na ulicama ili autoputevima su posebno izložene napadima agresivnih klijenata. Život i smrt Ajlin Vuornos (Aileen Wuornos) je mračni primer razarajućih efekata nasilja nad prostitutkama.

Primer Ajlin Vuornos

Vuornos, queer ženu koja je radila kao prostitutka na i oko stajališta za kamione na Floridi, država je pogubila 9. oktobra 2002., nakon što je osuđena za ubistvo. Etiketirana kao prva žena serijski ubica, Vuornos je priznala ubistvo sedmorice svojih klijenata, tvrdeći da je svaki od njih silovao ili je to pokušao.
Mnogi su odbacili njene iskaze o samoodbrani kao neverovatne, ali većina radnica u industriji seksa lako bi poverovala da bi uličarka koja radi na putevima Floride mogla doživeti brojne incidente ekstremnog nasilja.
Dok je Vuornos čekala izvršenje smrtne kazne, epizoda emisije Dateline NBC iz novembra 1992. istakla je mnoge propuste u njenoj odbrani. Pored montiranja mnogih tvrdnji Vuornos o samoodbrani na snimku priznanja koji je pušten poroti, tužilaštvo nije potpuno istražilo jednog od njenih žrtvi, Ričarda Melorija. Otkriće emisije Dateline da je Melori prethodno proveo deset godina u zatvoru zbog nasilnog silovanja potvrdilo je iskaze Vuornos ali nije bilo dovoljno da joj omogući novo suđenje.
Ajlin Vuornos bila je tema nekoliko filmova uključujući dva dokumentarca, Aileen Wuornos: The Selling of a Serial Killer (1992) Nika Brumfelda i Aileen: Life and Death of a Serial Killer (koji su režirali Brumfild i Džoan Čerčil, 2003), i dokudrame Peti Dženkins Monster (2003), u kojoj je ulogu Vuornos igrala Šarliz Teron.

Drugi filmovi

Više filmova je istraživalo ili eksploatisalo život lezbejke prostitutke, još od 1912, kada je Aleksandr Arkatov napravio filmsku verziju predstave Šoloma Eša iz 1906, Bog osvete (God of Vengeance), o jevrejinu vlasniku bordela čija ćerka se zaljubljuje u jednu od prostitutki koje rade za njega.
U filmu Edvarda Dmitrika iz 1962. Walk on the Wild Side Barbara Stenvik igra madam javne kuće u Nju Orleansu koja je zaljubljena u jednu od svojih prostitutki, koju igra Kapusin.
U 1986, filmska autorka i lezbejka Lizi Borden koristila je informacije koje je prikupila u razgovorima sa radnicama u industriji seksa kako bi napravila film Working Girls, priču o lezbejki fotografu koja radi u njujorškoj javnoj kući. Za razliku od senzacionalnih portretisanja života radnica u industriji seksa, film Bordenove predstavlja prostituciju kao posebno neerotičnu rutinu, gde su i dosada i nasilje deo svakodnevnog posla.

Prevod: Ivana