Spiegel opisuje RAF, broj 39

Nemački nedeljnik Der Spiegel je krenuo sa objavljivanjem serije tekstova u svakom broju povodom nemačke jeseni 1977, tj povodom RAF. Pokušavaju da dočaraju kako je sve krenulo i kako sve sve odvijalo. Prevod sam prilagodio svom znanju nemačkog, tako da nije prevedena svaka reč pa ni svaka rečenica.  iako se radi o komercijalnom mediju bliskom vlastima, smatram da će tekst biti od koristi onima koji žele da detaljnije upoznaju uloge ljudi u ovoj gerislkoj grupi i kako su se stvari odvijale prilikom akcija. Naravno, ne treba zaboraviti da će Špigel pokušati da gura svoj sistem vrednosti kroz tumačenja RAF akcija.

RAF, kako je sve počelo... (Der Spiegel, broj 39, 24.9.2007)
Raspoloženje se menjalo izmedju besa i očaja. Uveče 2.juna 1967 okupilo se na desetine mladih zapadno-berlinaca u SDSu (centrala socijalističkog nemačkog studentskog udruženja). Medju studentima koji su razgovarali o dramatičnim dogadjajima toga dana (student ubijen od strane policije) bila je i 26ogodišnja studentkinja doktorskih studija nemačkog jezika Gudrun Ensslin. "Sa njima se ne može diskutovati, to je generacija Aušvica", rekla je. Ova sveštenikova ćerka je predložila da se upadne u policijsku kasarnu ne bi li se naoružali. Gudrun je već ranije doživela krvavo prebijanje demonstranata od strane policije, na primer na demonstracijama protiv iranskog diktatora Shah Mohammed Resa Pahlewi. Studenti su odbili njenu ideju ali je ostalo mišljenje o "generaciji Aušvica". Studenti su sve više poredili tadašnju Nemačku sa Nemačkom iz 2 svetskog rata.
Studenti su saznali da je planiranje brutalne policijske akcije, uveče 2.juna 67, bilo povereno komandantu zapadno berlinske policije, Hans Ulrich Werner-u. On je kao nekadašnji član NSDAP svoj posao naučio tokom 2 svetskog rata u "razbijanju bandi" u Ukrajini i Italiji. Bio je i odlikovan od strane Himmler-a, vodje SS-a. Već je to pokazivalo da je istorija RAF-a povezana sa prethodnom istorijom Nemačke. Engleska autorka Jillina Becker je smatrala da je pokret u Zapadnoj Nemačkoj pre svega nasilna kontra reakcija protiv totalitarne države prethodnih generacija. Nakon sloma studentskog pokreta 1968 u mnogim zemljama Zapadne Evrope su se stvorile levičarske gerilske grupe.
Ubijanjem studenta 2.juna 67 podstaknuta je eskalacija koja će kasnije dovesti do stvaranja RAF-a, što će tokom 20tak godina dovesti do stradanja oko 50 ljudi. Osim toga, većina pripadnika RAFa su i sami doživljavali prebijanje od strane policije na demosima. "Panduri su trčali na nas kao ludi, tukli su sve živo, najviše po glavama", priseća se Bommi Baumann ovog 2.juna. Baumann je jedan od osnivača anarhističke gerilske grupe "Pokret 2.juni", koji je delovao u isto vreme kad i RAF.
Policajci u civilu su se mešali sa demonstrantima i pokušavali su da uhvate vodje. Jedan od prerušenih inspektora je bio i Karl Heinz Kurras koji je pod nerazjašnjenim okolnostima ubio studenta Benno Ohnesorg-a. Po nekim indicijama, pucao mu je u glavu dok su ga panduri tukli.
Axel Springer Verlag je kontrolisao oko 2/3 štampanih medija u zapadnom Berlinu i opravdavao je ubistvo. Dok su poneki demonstranti proveli i po dva meseca u pritvoru, Kurras nije proveo ni jedan dan. Optužen je ali i oslobodjen i do svoje penzije je nastavio da radi kao kriminalni inspektor. Otto Schily (do nedavno ministar pravde u režiji socijaldemokratije ili Zelenih) koji je tada učestvovao na demosima, izjavio je da je tada izgubio poverenje u pravnu državu i nezavisnost sudstva. U svakom slučaju, pucanj u Benno-a je bio pucanj u mnoge glave, tako da je nakon toga došlo do studentskih protesta.
Nedugo nakon ubistva Gudrun se sastala sa istomišljenicima da bi napravili plan za akciju protiv gradonačelnika Heinrich Albertz-a. On je bio politički odgovoran za akciju policije. Studenti su nosili majice sa natpisom da podnese ostavku. Na jednom sastanku Ensslin je upoznala Baader-a koji je četiri godina ranije došao iz Minhena u zapadni Berlin. Postali su par i kasnije su imali i decu. Ensslin je četvrto dete jednog protestantskog sveštenika a u Berlin je došla 1964.godine. Radila je u inicijativi za podršku SPD (socijaldemokratska partija) dok ta stranka nije napravila sa CDU (hrišćansko demokratska unija) veliku koaliciju na čijem čelu je bio bivši NSDAP član, Kurt Georg Kiesinger. Tada se makla od njih. Ona je bila intelektualka. Baader je bio 3 godine mladji od nje, šarmantan i učestvovao je u dugim diskusijama. Baader nije radio, uvek je bio bez novca ali je sanjao da postane neko i nešto (bivšoj devojci je rekao kako će ga videti jednog dana na naslovnoj strani Spiegela). Pošto nije bio potkovan teorijom kao studenti, bacio se na radikalne akcije. Jednom je predložio da se digne u vazduh toranj jedne crkve. U svakom slučaju, gomila studenata je maštala o revoluciji. Hvalili su Fidela i obožavali Če Gevaru i Mao Cedunga čija je crvena garda počistila stare ideje u tamošnjoj revoluciji. Oni su svojim delovanjem pružali otpor i svojim roditeljima, starijim generacijama, koji su ćutali o nacističkim dogadjajima. Mladi su imali parolu: "Ne veruj nikom starijem od 30 godina".
Leta 68 godine, više od polovine svih studenata je bilo na ulicama demonstrirajući. 2/3 svih studenata i gimnazijalaca je izrazilo nepoverenje prema partijama a 1/3 je sebe smatrala sledbenicima marksizma. Demonstranti su naročito bili potreseni slikama iz Vijetnamskog rata. Studenti mnogih zemalja nisu mogli da prihvate da super moćne zapadne zemlje ubijaju, u ime navodne slobode, više od milion vijetnamskih civila. Na kongresu levičara povodom rata u Vijetnamu, u Berlinu 1968 godine, nisu bili prisutni samo Baader i Gudrun već i skoro svi ostali koji su im se kasnije pridružili u gerilskoj borbi. Klaus, pripadnik RAF-a, smatra da RAF ne bi bio stvoren da nije bilo rata u Vijetnamu.

U martu 1968, Baader, Gudrun i Proll su otišli za Minhen, gde im se priključio Horst Soehnlein. Uveče u jednom baru su planirali podmetanje požara, a to su kasnije i ostvarili. Pred zatvaranje radnji, ostavili su napravljene zapaljive bombe u dve robne kuće. Pred ponoć je jedna vatra buknula. Po procenama osiguravajućih firmi, šteta je bila 673 000 maraka. Niko nije bio povređen. Samo dva dana kasnije, panduri su ih uhapsili. Dok su oni sedeli u pritvoru, jedan neonacista se potrudio da radikalizuje Novu levicu. 11.aprila 1968 Josef Bachmann je došao iz Minhena u Berlin. Tražio je Rudi Dutschke-a, harizmatičnog lidera studentskih protesta. Sreo ga je pred centralom SDS-a. "Ti (dreckiger) komunistička svinjo", povikao je pre nego što je tri puta zapucao na njega. Wolf Biermann je tom događaju posvetio i pesmu, gde se kaže da je pucanj broj jedan došao iz medijske šume Springer-a. Kulturni korespondent špringerovog lista Welt je kasnije napisao: "Ako se sada ne odbranimo, ti ćeš biti sledeći". Uveče, istog dana kad se desilo ubistvo, više od hiljadu studenata se okupilo ispred sedišta Springer-a a tu je bila i Ulrike Meinhof koja je tada pisala za levičarski mesečni list Konkret. Dučke je nekako preživeo ovaj napad. Revolt studenata se proširio iz Berlina po celoj Nemačkoj a vlast je aktivirala preko 20 000 policajaca za gušenje protesta. U 27 gradova su studenti blokirali isporuku špringerovih novina i došlo je do neviđenih uličnih sukoba.
U oktobru 1968, sud u Frankfurtu je pokrenuo postupak protiv podmetača požara a kao branioci su iz Berlina došli mladi advokati Otto Schily i Horst Mahler. Dvoje optuženih su pušili debele cigare na optuženičkoj klupi, aludirajući na Če Gevaru, a Cohn Bendit je izručen iz Francuske i tu je održao govor na suđenju, pa je zbog ometanja suda pritvoren (Ordnungshaft). Ulrike je posetila Ensslin u zatvoru ali je odbijala da kaže o čemu je razgovarala sa njom i Baader-om. "Ako to učinim", rekla je, "nikad ne bi izašli iz zatvora". Pred sudom je Gudrun rekla da im nije bio cilj da dovedu ljude u opasnost a da su akciju učinili iz protesta protiv ravnodušnosti sa kojom ljudi posmatraju ubijanje naroda u Vijetnamu. Rekla je i da su naučili da je pričanje bez delovanja nepravedno. Krajem oktobra su osuđeni na tri godine zatvora. Dok su oni bili u zatvoru, minhenski studenti su okupirali Institut za medije sa ciljem protesta protiv rata u Vijetnamu. Jedna studentkinja je zbog toga i sudski kažnjena pa je izjavila da se kaje, a od predmeta Brigitte Mohnhaupt nije bilo ništa jer se ona dve godine kasnije priključila RAF-u. Ona je 1977 preuzela glavnu ulogu u drugoj generaciji RAF-a.
Sredinom juna 1969, nakon što su zatvorenici proveli oko 14 meseci u zatvoru, njihov advokat je podneo zahtev za reviziju slučaja i njihovo oslobađanje. Dok su uživali u Frankfurtu u stečenoj slobodi, inficirali su se hepatitisom C na jednoj žurci kod nekog umetnika kada su konzumirali opium. Studentski pokret je tada već prešao svoj zenit. Stotinama studenata je pretio sudski postupak zbog demonstracija a neke grupe su se opredelile za misioniranje proletarijata. Baader, Ensslin i dve sestre Proll-a su se priključili kampanji studenata pedagogije za omladince u domovima. Sakupljali su novac za tu kampanju a Ulrike je o toj kampanji pravila radio emisije.
Jedan od omladinaca koji je pobegao iz doma, a koga su Baader i Ensslin primili na stanovanje u svojoj komuni, je Peter Juergen Boock. Osam godina kasnije, on je postao jedna od ključnih figura druge generacije RAF-a.
Novembra 1969 Savezni sud je odbio reviziju slučaja ali se Ensslin već pripremala za tako nešto tako da je ona sa Baader-om pobegla preko meke granice u Francusku. Iako još nisu bili na poternici, u Amsterdamu su nabavili lažna dokumenta. Dakle, krenuli su u ilegalu. Jedno vreme su živeli u stanu revolucionarnog teoretičara Regis Debray, koji je bio u pritvoru u Boliviji gde su ga uhapsili kada je bio na putu ka Če Gevari u džunglama. Astrid Proll je takođe došla svojim mesrcedesom u Pariz a onda su svi zajedno otišli preko Ciriha i Milana za Rim. Tamo su se zezali, posetili Siciliju, konzumirali LSD... a onda im je stigla vest od Horst Mahler-a da se u Berlinu stvara gerilska grupa. Početkom 1970 su se doselili kod Ulrike koja se nedavno pre toga razvela i živela u Berlinu. Ulrike je smatrala da treba preći sa reči na dela, odnosno iz protesta u otpor.
Horst Mahler je bio bizarna ličnost. On je još leta 1969 tri puta uplatio donaciju stranci NPD (fašisti) a sada je učestvovao u stvaranju levičarske gerilske grupe. Bio je ekonomski ruiniran jer je Špringer dobio sudsku parnicu protiv njega pa je morao da im plati 75 000 maraka zbog štete nastale blokadom njihove zgrade nakon pokušaja ubistva Dučkea.
U međuvremenu se u Berlinu oko nekih komuna stvorio anarhistički milje a čak su se i hipici bacili na militantne akcije. Ipak, nisu bili ozbiljni kao RAF. Imali su zabavne parole: "High sein, frei sein, Terror muss dabei sein". Kao "Tupamarosi zapadnog Berlina" anarhisti su u jesen 1969 postavili prvu bombu. Neki su se posle priključili RAF-u a neki su osnovali gerilsku grupu "Pokret 2.juni". Osnivači RAF su hteli da rade na proširenju baze (narodne podrške) među radnicima a istovremeno da rade i militantne akcije. U međuvremenu su se Baader i Ensslin našli na poternicama zbog ignorisanja odluke suda o njihovom slučaju.
RAF je tada imao jedan problem. Naime, hteli su da povedu oružanu borbu a nisu imali oružje. Zato se Mahler obratio Peter Urbach-u. On je već ranije za Komunu 1 isporučio zapaljive bombe a od njega su potekli i prototipovi za paljevinske smeše koje su korišćene u paljenju robnih kuća. Glupo je bilo jedino to što je Urbach bio saradnik Savezne službe u Berlinu za zaštitu ustavnosti (nešto kao tajna služba). Iako su Tupamarosi upozorili Mahler-a da je ovaj agent-provokator, ipak je on sa njim i Baader-om i još dvojicom pripadnika RAF-a otišao do plaže gde su bili sakriveni pištolji. Na putu ka tamo, Baader je uhapšen.
Dok je Baader sedeo u zatvoru, napravljen je nov plan za nabavku oružja: napad na dva pogranična policajca pored berlinskog zida ne bi li im oteli uniforme i automatske pištolje. Mahler i još dvoje su čekali u jednom mračnom uglu ali kad se patrola približila Mahler je izgubio nerve i prerano iskočio iz auta. Tako je upropastio prepad. Ensslin je bila besna zbog neuspeha i htela je po svaku cenu da oslobodi svog Baader-a. Da bi konačno nabavili oružje, dve pripadnice RAF-a su otišle u bar koji je važio kao okupljalište nacista i kriminalaca i uspele su da kupe dva pištolja za 2000 maraka. Zatim je Ulrike uspela da nagovori levičarskog izdavača da im napravi ugovor po kome ona i Baader rade na pisanju knjige "Mladi na margini" i sa tim ugovorom su ona i advokat Mahler uspeli da ubede zatvorsku upravu da dozvole Baaderu da odlazi u Nemački centralni institut za socijalna pitanja ne bi li tamo proučavao časopise koji se ne mogu iznajmiti i ne bi li radio sa njom na pisanju knjige. Izdavač je kasnije rekao da je bio za oslobađanje Baadera jer se sa njim nepravedno postupalo ali da je bio protiv odlaska Ulrike u ilegalu. Iako je razgovarao sa njom o tome, nije uspeo da je ubedi da odustane.
Pet pripadnica i jedan pripadnik RAF-a su tako krenuli da oslobode Baadera. Ulrike je već bila sa njim u Institutu. Kada su oni upali došlo je do ranjavanja službenika u gornji deo ruke i do obračuna sa dva naoružana zatvorska čuvara u sali za čitanje. Palo je i 6 pucnjeva a jedan stražar je onesposobljen suzavcem. Baader i Ulrike su pobegli skokom kroz prozor.
Majnhof se nakon dva dana ponovo pojavila kod RAF-ovaca, ovaj put sa perikom pošto je dospela na poternicu. Sada su za nju morali da nađu stan i da se pobrinu za njene dve ćerke. Tako je njihova prva akcija prošla uz upotrebu oružja iako su se nadali da do toga neće doći.
Agit 883, anarhistički časopis, je nedelju dana kasnije objavio objašnjenje Ulrike: "Akciju oslobađanja ne možemo objasniti intelektualnim Schwaetzen već potencijalnim revolucionarnim delom naroda". Tekst se završava rečima: "Organizujmo proletarijat, počnimo sa oružanim otporom, izgradimo Crvenu armiju!"
Do jeseni 1977 akcije su se svodile na oslobađanje uhapšenih pripadnika RAF-a a na tome je radila i druga generacija.
Osim toga, cilj im je bio i napad na moć države: "Tip u uniformi je svinja a ne čovek i zato smo u sukobu sa njim. Pogrešno je sa njima razgovarati i naravno da se mogu upucati." Holger Meins je kasnije izjavio: "Ili svinja ili čovek, između ne postoji ništa." 

Nastavak: broj 40