Zašto treba ukinuti zatvore?

I: Prvo bih želeo da kažem da vladajuće tendencije u svakom društvu stvara elita koja kontroliše obrazovanje, medije i ostala oruđa za (masovnu) kontrolu društva. Država je stvorena od strane bogatih, niko nikad ništa nije pitao siromašne, robove. Isto je i sa zatvorima. U istoriji, prvi zatvori su stvoreni od strane bogataša, koji su unutra trpali siromašne koji su uzeli novac ali ga nisu vratili. Tu bi se logično postavilo pitanje: Kako su bogati postali bogatiji od drugih članova zajednice? Moj stav je da siromašni nisu bili u obavezi da vrate novac jer su samo uzeli natrag ono što im je ukradeno. Tokom vremena, sistem kažnjavanja je institucionalizovan tako da više nema fizičkog lica koje kažnjava, koje je egzekutor, koje bi moglo biti predmet mržnje, meta siromašnih. U srednjem veku, ma šta da je neko uradio, mnogi ljudi se sažale kad vide kako žrtva dželata vrišti za vreme mučenja ili ubijanja. Zato su vlasti radile na skrivanju, pomeranju kažnjavanja od očiju javnosti. Elite cenzurišu posete, pisma, prave kriminalne i deportacione zatvore kao i izbegličke kampove daleko od gradova, po njivama i šumama. Preko obrazovanja i uz pomoć medija uspešno kontrolišu način razmišljanja većinskog dela društva. Samo zatvorski čuvari, njihovi šefovi i žrtve znaju šta se zbiva izmedju četiri zida. Sve ovo je sasvim jasno onome ko se bavi proučavanjem istorije države, prava, kazne... Tendencija vlasti jeste da izgradi socijalnu državu, da omekša ljude, da stvori pacifiste (dok država realizuje represiju), da sakrije od ljudi užasne informacije, da stvori fine termine (u ime naroda, itd), da stvore cenzuru "zarad interesa istrage" ili "zarad cilja kažnjavanja, prevaspitavanja"... Sve ovo ima uticaja na ljude koji su pod kontrolom. Na primer, u Januaru 2006 jedan švajcarski medij je objavio rezultate ankete: Da li zatvorenicima treba dati lošiju hranu? 70 procenata upitanih je odgovorilo sa: Da. Takav mentalitet vlasti ne mogu stvoriti bez kontrole obrazovanja, medija takođe. Većina razmišlja u skladu sa interesima vladajuće klase. Anarhisti i aktivisti bi trebalo da se bore protiv toga, na način koji nađu za shodan i efektivan. Moje mišljenje je da je prvi korak informisanje ljudi o celoj problematici: o situaciji u zatvorima, o tome da li zatvori prevaspitavaju nekog (poklamovani ciljevi) - razotkriti promašaj sistema pravde kao i lepuškaste termine, ukazivati da su zatvori osveta bogatih i korist za elite koje profitiraju od zatvorske industrije. Ljudi ne reaguju usled nedostatka informacija i zato što pokušavaju da se uklope u vreme i sistem u kome su rođeni, koji vide oko sebe. Pokušavaju da nađu sopstveni uspeh u svemu tome. Ljudi učestvuju, bez mnogo razmišljanja, u opštoj osudi ljudi koji su "prešli crtu". Uzrok takvog stava je i osećaj slabosti koje individue imaju kad treba da se suprotstave džinu - sistemu. Naravno, ima i onih koji su jednostavno karijeristi i koje nije briga za druge ljude. Osuda i opravdavanje kažnjavanja su u svakom sluèaju favorizovani od strane elita, elite kreiraju javno mišljenje i sistem, obični ljudi se samo uklapaju u sve to.
Kod ovog momenta bih primetio da postoji razlika u mentalitetu na Istoku i Zapadu. Mladi u Srbiji ne diskriminišu u tolikoj meri nekog ko je bio u zatvoru kao što je to slučaj na Zapadu. Takva razlika je prouzrokovana lošom ekonomskom situacijom u Srbiji u poslednjih 15 godina. Radnici su ostali siromašni dok su kriminalci postali bogati. Tako su kriminalci postali idoli omladini jer su postali simbol za uživanje, u sistemu gde je uživanje vezano za novac. Takođe, i stariji ljudi u Srbiji su izgubili poverenje u državu jer je veoma lako primetiti ko je profitirao na ratovima i privatizaciji. Osim toga, mnogi su morali da učestvuju na crnom tržištu da bi preživeli. Moj utisak je da je diskriminacija bivših zatvorenika veća na Zapadu gde je sistem uspeo da napravi kontrolu baš kao Tito (diktator) u Jugoslaviji. Ali u Srbiji, usled ekonomske destrukcije, mentalitet je promenjen, neke stvari su prihvaćene kao normalne...
Za kraj ovog dela želeo bih da podsetim čitaoce i čitateljke da policajac, sudija, tužilac, šef zatvora, itd, nisu samo bezlične funkcije. Radi se o tačno određenim ljudima koji vrše odmazdu, koji maltretiraju druge ljude. Nedavno sam čitao na nemačkoj indimediji da je 9 anarhista osuđeno u Rimu (jedna osoba na 9 godina za slanje neke eksplozivne naprave koja je eksplodirala u ruke policajca, druga osoba na 6 godina za napad molotovim koktelom na sud a treća osoba na 3 godine za oštećenje Mek Donaldsa). U Hessen-u (nemačka pokrajina) je u Novembru 2005 otvoren prvi delom privatni zatvor. Kao što se vidi, elite ne miruju, veoma dobro su organizovane, koordinisane. Dodao bih još da je i ekonomsko delo ujedno i političko jer može biti otpor eksploataciji, hijerarhiji, itd. To pominjem zbog onih koji smatraju da je politički zatvorenik samo onaj ko, na primer, napadne predsednika, itd. Posebno oni koji su ilegalci na Zapadu, bez prava da budu eksploatisani, bez mogućnosti da nađu posao, takve osobe su kriminalizovane od strane evropskih vlasti. Na žalost, elite imaju dobro obezbeđenje tako da žrtve ilegalaca mogu biti eksploatisana klasa (na ulici ili bilo gde).

II: Zapadnoevropske elite su radile na tome da separatišu domaće od stranih radnika, domaće od ilegalaca, itd. Činjenica je da je klasa eksploatisanih podeljena a to je slučaj i sa anarhistima sa Zapada i Istoka. Ako neki anarhista sa Istoka dođe na Zapad bez vize i novca, svi će se razbežati, niko neće pomoći. Zapad je po meni sastavljen od egoističnih individua koje pomažu jedino ako imaš seksualne odnose sa njima ili ako ste duže vreme prijatelji. Tako, ako ljudi koji imaju bolju poziciju, domaći na Zapadu, ne pomognu kao individue, ili ako ne grade organizovanu infrastrukturu za informisanje i pomaganje, ostaće male grupice, neće uspeti da upoznaju ilegalce, strance sa anarhizmom, sa pokretom. Dovoljno je pomenuti da se borba ilegalca završava njegovim hapšenjem (na protestu, skvotiranju ili na ulici) usled deportacije, ali se borba domaćih protiv sistema nastavlja i nakon 48h pritvora.
Ilegalci su podklasa, bez prava da se bude eksploatisan, da se dobije socijalna pomoć a čak i kad nađu posao šef može da kaže: "Ne želim da ti dam platu". Zato, pre ili kasnije takva situacija dovodi ilegalnu osobu u ovu ili onu vrstu zatvora. Jasno je da elite rade protiv svih nas, ali je činjenica da ilegalci i strani radnici dobijaju samo verbalnu podršku od anarhista i aktivista. Ilegalci su prepušteni sami sebi. Čak je i u pobuni stranaca u Francuskoj Novembra 2005 bilo jasno da stranci sarađuju međusobno i da nisu povezani sa domaćima, sa Francuzima.

III: Zatvor za deportaciju u Bazelu je bio prepun ljudima. Oko 80 nas, iako je bio napravljen za duplo manje ljudi. Zato je administracija napravila krevete na spratove. Ovaj zatvor je nov, 6 godina star, ali administracija otežava život ljudima unutra. Vrata od ćelija zatvaraju pola sata ranije nego što je napisano u Kućnom redu, tako da smo morali da jedemo unutar ćelija što dovodi do toga da ćelija smrdi celu noć na hranu. Moja ćelija je imala dva kreveta, 9+2 metra kvadratna, WC bez vrata samo jedan metar udaljen od kreveta. Ograničili su nam vreme kada možemo da pitamo za doktora. Doktor će pak uvek odbiti da pomogne, ne znam šta rade kad neko umire. To je mentalitet u Švajcarskoj, plus zasigurno takvo uputstvo od administracije. Zatvorski čuvari pokušavaju da povećaju nervozu kod zatvorenika. Moraš da ih moliš (ako zahtevaš naučiće te da treba da moliš) 100 puta da bi dobio higijenska sredstva, ponekad pregledaju ljude do gole kože kad se vraćaju od doktora, itd. Na TV-u smo imali slovenački kanal iako Slovenci ne završavaju u deportacioni zatvor a novine smo mogli da naručimo samo jedanput nedeljno sa liste koju je napravila administracija. Osim lišenja slobode i nervoze koja postoji usled neizvesnosti oko proterivanja, dosada i čuvari su najveći problem za zatvorenike. Zato zatvorenici treba da imaju nekog napolje za kontakt, za pomoć. Pisma, nešto kao diskmen ili CDovi sa muzikom, knjige, su neophodne stvari za zatvorenike, da bi im se pomoglo u njihovoj borbi protiv dosade.
Zatvori za deportaciju su sa ksenofobičnom administracijom, isto kao i kriminalni zatvori. Zatvorenici u deportacionom zatvoru su manje ksenofobični od onih u kriminalnom zatvoru. To je moj utisak.

IV: Možemo videti da ljudi u španskim zatvorima umiru "od srčanog napada", da baskijski zatvorenici bivaju maltretirani od strane španskih nacionalista, itd. To je odraz kontrole državnih represivnih organa koji kontrolišu mentalitet, vladajuća pravila, u zatvoru. Ja sam bio u pritvoru, ne u zatvoru, u Beogradu, takozvani CZ. Unutra je većina ksenofobična-mrze sve što nije srpsko, a ko nije takav veoma brzo će postati u želji da se uklopi u novu sredinu, u vladajuće mišljenje koje je kreirano od strane lidera u ćelijama. Unutra postoji nasilje jačih nad slabijima, mladi će uvek iskoristiti svaku šansu da budu vlast za druge ljude, za starije zatvorenike mogu reći da su okej. 2004 tuširanje je bilo jednom nedeljno dok je 2005 bilo dva puta nedeljno. 2005 je bilo dozvoljeno korišćenje radija. Jedan deo CZ-a je nov, napravljen za bivšu političku elitu i njihove ubice. Tamo imaju moderne ćelije, svaki dan toplu vodu, 3 kreveta po ćeliji. U starom delu, uobičajena ćelija ima oko 30 kvadratnih metara i 12 ili 14 kreveta. CZ je veoma star, tako da smo morali da peremo posuđe i odeću hladnom vodom u WC-u, a vrata WC-a imaju rupe tako da smrdi u celoj ćeliji kad neko unutra vrši nuždu. Ventilacija je prirodna, bez ventilacionih uređaja... Jednostavno, suviše ljudi u malom prostoru i prostor je veoma star.
Osim CZ-a koji je pritvor i zatvor za zavisnike, poznati zatvori su sremsko-mitrovački, Zabela u Požarevcu (koji je jedini ženski zatvor u Srbiji) i niški zatvor. Nakon svrgavanja Miloševića, Oktobra 2000, smenjeni su šefovi zatvora po Srbiji ali su postavljeni novi koji su takođe marionete samo sada novih vlasti. Tako da opet pojedinci unutra imaju privilegije, na primer bivši direktor RTS-a u Zabeli. Jedina organizacija koja može da posećuje zatvore u Srbiji je Helsinški komitet za ljudska prava u Srbiji tako da se na njihovom vebsajtu može čitati o životnim uslovima u srpskim zatvorima. Našao sam i jednu žensku nevladinu organizaciju koja ima izveštaje o situaciji u ženskom delu Zabele, ali nisu želeli da daju izveštaje na čitanje.
Prijemno odeljenje CZ-a je odgovorno za mešanje krupnijih i sitnijih kriminalaca jer oni odlučuju ko ide u koju ćeliju. Jedan dečko koi je bio «prijateljski maltretiran» je rekao: "Kada izađem radiću neki pošten posao, neću da učinim ništa kriminalno". Njegove reči su reakcija na maltretiranje. Zato kažem da su krupniji saradnici uprave zatvora, jer realizuju želje represivnih organa države: da sitni kriminalci odustanu od kriminala. Tako "krupniji" "prevaspitavaju" ljude. Takva pravila koja postoje u ćelijama su stvorena od strane uprave a "krupniji" ih samo realizuju. Zauzvrat "krupniji" dobijaju privilegije: toplu vodu svako veče, impovizovano treniranje sa tegovima, razmenu poruka između ćelija, itd. Opisao bih odnos između "krupnijih" i čuvara kao odnos oca i sina. Otac voli sina ma šta ovaj uradio, do momenta kada prekorači liniju-kada krene da se sili na stražare-ako prekorači liniju, grupa "očeva" će ga tući dva dana. U svakoj ćeliji postoji jedan lider ili dvoje njih i oni sve odlučuju. Tako je i u vezi štrajka. Ako lideri u ćelijama odluče da štrajkuju, svi ih prate. Tako da upravnik mora da pregovara sa njima. Ali kao "otac i sin", uvek nađu kompromis. Individualni štrajk može uspeti, ali veoma retko. Ako zahtevaš svoja prava, prvo ćeš se susresti sa skepsom kod drugih zatvorenika, a zatim će doktor i sudija pokušati da te zaplaše, ili zaista pošalju, da će te poslati kod psihijatra zbog takvog ponašanja. Ukratko, način razmišljanja u zatvorima je kreiran od strane tajne službe, od strane uprave, a realizuje se uz pomoć "krupnijih" kriminalaca, zato je način razmišljanja unutra ksenofobičan, zato unutra vlada hijerarhija i nasilje.

U svakom slučaju, nemam informacije da je neki anarhista ili aktivista u zatvoru u Srbiji. Za vreme vanrednog stanja, Rata iz anarho-sindikalističke inicijative je bio 3 dana u pritvoru samo zato što je anarhista. Ali kao što rekoh, za mene i ljudi koji su uradili nešto zbog novca mogu biti politički zatvorenici ako je to njihov otpor da se bude eksploatisan, otpor da prihvate šefa... U Srbiji nema posebne grupe koja se bavi zatvorenicima, ali su anarhisti zasigurno zainteresovani za takvu temu, između ostalih tema. Za više informacije o ovoj temi preporučujem posetu bibliotekama, posebno pravnog fakulteta, izveštaje nevladinih organizacija i aktivističkih grupa, kontaktiranje grupa koje su u kontaktu sa zatvorenicima, pomoć zatvorenima putem slanja pisama, muzike, knjiga...
April 2006