Zbornik: Anarhizam i nasilje
Marko Rusjan: Opravdavanje nasilja
Pitanje nasilja je nešto što se obično pojavljuje u pričama o moralu i etici. Nasilje znači učiniti nekome zlo. Time je povrijeđen život kao bazična vrijednost. U našom društvu život je odabran cilj, a ne smrt kao njegova antiteza. Zbog toga je svaki napad na ovu hijerarhijski najvišu vrijednost zlo od kojeg je potrebno obraniti se. Posljedica toga jest, da je nasilje moralistički definirano kao zlo. Zlo koje je suprotno od dobrog. A dobro je to što anarhizam želi postići. Pri tome ispada nemalo naivan (što nije uvijek samo po sebi nešto loše). Anarhizam kao društveni pokret želi postići društvo u kojem bi društveni uvjeti bili radikalno drugačiji. Društvo koje bi bilo nenasilno u svakom pogledu. U kojem ne bi postojalo fizičko nasilje, kao ni psihološko i strukturalno nasilje koje prevladava u našem društvu.
Čovjekovo ponašanje je proizvod čovjekove prirode i okoline, nikako samo okoline. A nasilno društvo stvara nasilnog čovjeka. Dobra okolina će proizvesti i dobrog čovjeka. U cijelom društvu postoji međusobna povezanost ljudi i struktura. Moguće je samo uklanjanje svog zla ili nijednog. A to nas opet vraća pitanju: što je u stvari zlo? Da li je uopće moguć život bez zla? I po kojem moralnom zakonu je moguće odrediti što je zlo i što je dobro? Da li je takav konsenzus uopće moguć i ako jest, da li je moguće da nitko ne bi prekršio ove moralne zakone ili neko prirodno pravo? Zar ne postoji neki spontani princip koji uvijek može učiniti nešto što će zaustaviti mogućnost da nekome nešto ne proradi baš najbolje u glavi i da ne reagira negativno? Da li je čovjek zaista neko anđeosko biće kako bi ga neki anarhisti htjeli prikazati? O tamnim stranama čovjeka dosta dobro govori Erich Fromm u svojoj knjizi The Heart of Man...
Ako kao aksiom izaberemo konzistentnost sredstava s ciljem, tj. tvrdimo kako "cilj opravdava sredstvo", kakav nam je uopće cilj. Cilj nam je društvo koje će biti u najboljem skladu s čovjekovom prirodom, koja nije uvijek nenasilna. Nasilje može eksplodirati u svakom pojedincu, iako u slobodnom društvu to ne bi trebala biti neka normalna pojava. Ne trebamo predviđati kako će nasilje biti iskorijenjeno. Dosta nasilja je psihološki uvjetovano. Uklanjanje ovakvih razloga je znatno veći posao nego uspostava besklasnog, neautoritarnog društva. Društveni uvjeti će većinu ljudi pripremiti za razvoj neautoritarne osobnosti.
Potrebna je istovremena promjena društva i čovjeka. Isto tako je nemoguće odmah zamijeniti sve metode borbe. Potrebna je postupna promjena metoda od nasilnog revolucionarnog "terora" do nenasilnog prilagođavanja pojedinaca većini. Jer treba uzeti u obzir, kako će i poslije promjene živjeti pojedinci koji se uopće neće slagati s novim društvom zbog već izgrađene autoritarne osobnosti. Anarhist se ne bori samo protiv apstraktnih stvari kao što su država, nacionalizam, kapitalizam, itd. Njegovi protivnici su nažalost od krvi i mesa. I poslije fizičke pobjede nad njima samo će nenasilne metode postati potrebne, a koje će djelovati motivirajuće na takve ljude.
Nenasilje se razvilo s razvojem građanskog društva. Država s vremenom smanjuje fizičko nasilje, kao što je npr. moguće vidjeti u kaznenim sankcijama. Ali se uz to razvija i totalitarnost vlasti, koja odražava strukturalno nasilje. Nije više fizičko nasilje ono što omogućava opstanak građanskog društva i države, nego mehanizam ideoloških indoktrinacija uz pomoć škole i medija te potrošačke kulture, koja uz pomoć ekonomskog nasilja uspostavlja ovisnički odnos između pojedinca i kapitalističkog sistema. Usprkos odsutnosti fizičkog nasilja i postojanju deklarativnih ljudskih prava pojedinac nije sposoban razbiti one spone koje vežu njegovu autonomnu osobu. Reakcija vlasti kod masovnih demonstracija je poučna. Iako su demonstracije nenasilne ona reagira nasilno. Ona je monopolizirala nasilje, pa zašto ne bi uništili taj monopol. Nasilje se može upotrebljavati samo u okviru revolucionarne strategije, a nikako s moralne pozicije. Deklarativna moralna pozicija je pozicija sadašnjega društvenog poretka, iz Deklaracije o ljudskim pravima, nastale 1789.
Kao posljedica ovakvih napetosti ponovna pojava fizičkog nasilja od strane potlačenih može djelovati kao emancipirajuća sila koja razbija spone fizičkog nenasilja koje je država sa svojom monopolizacijom fizičke sile uspostavila. Erich Fromm dijeli nasilje na različite oblike i jedan od njih je baš reaktivno nasilje, koje služi za obranu slobode, života. Njegov cilj je u službi života. Bitno je različito nasilje koje želi samo uništavati. I u tom kontekstu je potrebno iskoristiti Bakunjinovu misao, kako ovo društvo treba najprije uništiti, kako bi kasnije mogli graditi novo. A nasilje je temeljni dio uništavanja.
Odupiranje revolucionarnom nasilju nas već na samom početku razoružava. Bezuvjetno nenasilje bi značilo i potrebu za izrazito stabilnim psihičkim stanjem pojedinca. Možemo li predvidjeti hoće li pojedinac sa svojom već oblikovanom autoritarnom osobnošću biti sposoban bez psihičkih trauma podnositi novo neautoritarno i nehijerarhijsko društvo? Jesu li emancipacijske ideje anarhizma zaista toliko snažne, da mogu svima pomoći u nadilaženju svijesti i podsvijesti ukorijenjenog shvaćanja i želje? Odgovor može biti pozitivan, ali mislim kako je to vrlo problematično. Izgradnja novog društva će donijeti psihičke pritiske kako na same pokretače revolucionarnih promjena, tako i na fanatične branioce "starog poretka". Možemo reći da je hijerarhijski tijelo nužno postaviti ispred duha, ali to je vrlo pretenciozna tvrdnja. Ne znam zašto bi tijelo trebalo biti nad duhom. Jedino kada je u pitanju opasnost za fizički opstanak osobe tijelo je bitnije od duha, no više zbog psihičkog osjećaja pojedinca. Tjelesna bol je mnogo manja nego psihička, u što su se mnogi od nas empirički uvjerili. I metode mučenja u dvadesetom stoljeću ovo odlično potvrđuju.
Da li su ljudi zli? Ponašanje ljudi ne govori ništa o tome kakvi smo mi po prirodi, jer sam utjecaj okoline još uvijek je nemoguće izmjeriti. Tako otpada i argument, kako ratovi počinju zbog ljudske agresivnosti. Ratovi počinju zbog vlada, a ne ljudi. Ljudi tek trebaju naučiti nasilje i mržnju. Konstantno ih bombardiraju lažima o njihovim neprijateljima.
S druge strane, revolucionarno nasilje je oblik samoobrane. Bez nje bi se strukturalno nasilje nastavilo. Izbjegavanje takvog nasilja je nasilje nad samim sobom i drugim ljudima. Pacifisti prigovaraju da se u revoluciji nasilje upotrebljava za drugačije svrhe od onih koje pojedinac očekuje. Revolucionarna grupa treba djelovati nehijerarhijski i na bazi konsenzusa, ako je to zbog okolnosti uopće moguće. Svatko tko se uključuje u jednu takvu formaciju mora znati, da će prije ili kasnije morati upotrijebiti nasilje. Baš zbog tzv. samoobrane. Jer nasilje države je, kada je njeno postojanje ugroženo, sto puta gore nego revolucionarno. Ako to usporedimo s najaktualnijim demonstracijama u Seattleu i Washingtonu vidimo, da država neće štedjeti nasilje ako bude potrebno i da sa svojim medijskim manipuliranjem može ljudima postaviti sasvim apstraktnu sliku realnosti u koji su policajci dobri, a "besposličari i hipici" zli. Obična filmska produkcija prikazuje istu sliku. Policajci koji se bore za pravdu, za slobodu, za demokraciju. Zar je zaista samo s nenasiljem moguće nešto promijeniti? Da li smo svjesni opasnosti, kada goloruki idemo u ruke policiji koja će nas prebiti?
Jedan od mitova pacifizma je da se samo s nenasilnom propagandom i akcijama može doći do točke kada će kapitalistički sistem zbog stvaranja dovoljne kritične mase propasti. Elita nikad neće dopustiti dolazak do te točke. Pri tome će koristiti nasilje i prikazati ga kao obranu demokracije. Država iza sebe ima velik militaristički aparat i svu infrastrukturu. Ali to ne znači kako nema slabih točaka. Svaka država propadne prije ili kasnije. A novi globalizacijski procesi povezuju države u jedan veliki sistem koji predstavlja jednu megasnagu, ali s druge strane to znači kako se iskra požara može puno lakše proširiti po cijelom svijetu. Globalizacija donosi uvjete za svjetsku revoluciju, za koordiniranu akciju svih ljudi koji žele slobodu. Ne želim reći kako je to dovoljan uvjet, ali je sigurno preduvjet za ostvarivanje anarhije. Anarhija može postojati samo ako na planeti nema više država. Svaka država bi ugrožavala ostala anarhistička društva i zbog toga bi i ova društva zbog potrebne oružane obrane dobila neke autoritarne elemente, koji bi prije ili kasnije uništili sve što je ikad bilo anarhističko. Ovdje se skriva najveća opasnost upotrebe nasilja, osobito organiziranog. Autoritarnost ne smije postati dio nasilne anarhističke borbe.
Iako mnogi opravdano upozoravaju na potrebu konzistentnosti sredstava i ciljeva ipak je potrebno dopustiti mogućnost da te konzistentnosti ne može uvijek biti. Ako anarhistička ideja postane toliko značajna, toliko da anarhija postane realnost, tada će postati nužno ukloniti neke od prepreka na različite načine. Do sada niti jedan sistem nije propao bez nasilja, pa neće ni ovaj posljednji prije anarhije.
Naslovna (Zbornik) | Sledeća (Šimleša: Zar '68 nije prošla?)