Aleksandar Berkman - Šta je to komunistički anarhizam?

28. Principi i praksa

Glavna svrha društvene revolucije mora biti neposredno poboljšanje uslova života masa. Uspeh revolucije potpuno zavisi od toga. Ovo se jedino može postići kada se potrošnja i potražnja tako organizuju da stvarno koriste stanovništvu. U tome leži najveća - u stvari, i jedina - sigurnost društvene revolucije. Nije Crvena armija pobedila kontrarevoluciju u Rusiji: seljaci su se borili za svoje sopstvene živote i zemlju koju su uzeli tokom ustanka. Društvena revolucija mora doneti materijalnu dobit narodu ako želi da preživi i da se razvija. Ljudi moraju biti sasvim sigurni da će njihovi napori doneti poboljšanje ili barem nadu za nekakvo poboljšanje u bliskoj budućnosti. Revolucija mora da propadne ako se oslanja na odbranu putem mehaničkih sredstava, kao što su rat i vojske. Prava sigurnost revolucije je organska, tj. ona je u industriji i proizvodnji.

Cilj revolucije je da donese više slobode i da poboljša materijalno stanje naroda; društvena revolucija treba da omogući masama da svojim radom dovedu do materijalnog i društvenog blagostanja i da se uzdignu u više moralne i duševne sfere.

Reč je o slobodi koju će doneti društvena revolucija, a prava sloboda je bazirana na ekonomskoj mogućnosti. Bez nje je svaka sloboda samo prevara, maska za iskorišćavanje i tlačenje. U najdubljem smislu te reči sloboda je ćerka ekonomske ravnopravnosti.

Glavni cilj društvene revolucije je stoga da uvede jednaku slobodu na osnovama jednakih mogućnosti. Revolucionarno preuređenje života mora odmah da osigura jednakost za sve - ekonomsku, političku i društvenu.

Preuređivanje će isprva i pretežno zavisti od toga koliko je radništvo upoznato sa ekonomskom situacijom zemlje: od kompletnog popisa zaliha, znanja o izvorima sirovina i dobrog organizovanja radnih sila radi delotvornog rada.

Onda znači da su statistika i udruženja umnih radnika neophodne revoluciji od samog njenog početka. To je osnov celog problema proizvodnje i raspodele odnosno života revolucije. Očigledno je da takvo znanje radnici moraju steći pre revolucije, ako želimo da ona ispuni svoju svrhu.

Saveti u radionicama i fabrikama su zato tako bitni i igraće odlučujuću ulogu u revolucionarnom prepravljanju.

Novo društvo se ne rađa odjednom, kao ni dete. Novi društveni život se razvija u telu starog, kao što se nov život razvija u majčinom stomaku. Vreme i određeni procesi su potrebni da bi se razvijao dok ne postane potpun organizam sposoban da sam funkcioniše. Kada se takav razvoj dostigne, dolazi do porođaj koji prate bol i patnja, kako u društvenom tako i u pojedinačnom slučaju. Revolucija, [to use a trite but expressive saying] je porodilja novog društvenog bića i to važi u bukvalnom smislu te reči. Kapitalizam je roditelj novog društva; saveti u radionicama i fabrikama, a sindikati klasnosvesnog radništva i revolucionarni ciljevi su klica novog života. U savetima i sindikatima radnik mora steći znanje kako da uspešno odradi svoje poslove i njima upravlja: tokom tog procesa on će se razvijati dok ne shvati da je društveni život stvar dobre organizacije, ujedinjenog rada i zajedništva. Doći će do zaključka da nam nisu potrebni ni šefovanje ni vladanje već dobrovoljna udruženja i usklađen rad da bi nešto postigli; da država i zakoni ne proizvode i ne stvaraju, da ne gaje pšenicu i okreću zupčanike, već dogovor i saradnja. Iskustvo će ga naučiti da narod treba da upravlja. Radnik će saznati u svom svakodnevnom životu i borbi svog saveta kako se sprovodi revolucija.

Saveti u radionicama i fabrikama, koji su organizovani na lokalnom, opštinskom, regionalnom i državnom nivou biće najprikladnije organizacije koje mogu uspostaviti revolucionarnu proizvodnju.

Lokalni i državni saveti, u nacionalnoj federaciji, biće oblik organizacije koji najviše odgovara upravljanjem distribucije putem narodnih zadruga.

Ovi saveti, koje biraju radnici, povezivaće svoje radionice i fabrike sa drugima u istoj grani privrede. Njihob zajednički savet će se povezati sa drugim granama privrede i tako će formirati federaciju radničkih saveta za celu zemlju.

Zadrugarska udruženja su sredstva razmene između sela i grada. Poljoprivrednici, koji se isto tako organizuju lokalno i potom udružuju regionalno i nacionalno, ispunjavaće potrebe grada posredstvom zadruga i kroz njih će dobijati u zamenu proizvode gradske industrije.

Svaku revoluciju prate ogromni izlivi narodnog oduševljenja puni nade i duha, kao odskočna daska revolucije. Ova plima, spontana i moćna, pokreće izvore ljudske inicijative i delovanja. Osećaj slobode oslobađa ono najbolje u čoveku i čini ga svesnim i kreativnim. Oni su motor društvene revolucije, sile koje je pokreću. Slobodno i nesputano izražavanje znači razvoj i produbljavanje revolucije, a njihovo gušenje njenu propast i smrt. Revolucija je sigurna, ona raste i postaje jaka, dokle god mase osećaju da direktno učestvuju u njoj, da sami uređuju svoje živote i da oni čine revoluciju i da su oni revolucija. Onoga trenutka kada njihovo delovanje bespravno prisvoji neka politička partija ili centralizuje neka posebna organizacija, revolucionarno delovanje postaje ograničeno na relativno mali krug ljudi što praktično isključuje velike mase. Prirodne posledice su stišavanje narodnog oduševljenja, on se sve manje i manje interesuje za revoluciju, inicijative posustaju, kreativnost nestaje i revolucija postaje monopol grupe koja se odmah pretvara u diktatora.

Tako nešto je fatalno po revoluciju. Jedini način da se takva katastrofa spreči je da se radnici neprestano aktivno interesuju i svakodnevno učestvuju u svim poslovima koji se tiču revolucije. Izvor interesovanja i aktivnosti su radionica i sindikat.

Interesovanje masa i njihova lojalnost revoluciji najviše zavise od toga da li oni misle da revolucija predstavlja pravdu i da je poštena. To objašnjavav zašto revolucije imaju moć da dignu narod na noge i navedu ih na herojska dela. Kao što sam pre pokazao, mase instiktivno vide u revoluciji neprijatelja zla, nejednakosti i vesnika pravde. U tom smislu je revolucija pre svega etički činioc i inspiracija. Jedino visoki moralni principi mogu temeljno da pokrenu mase i da ih uzdignu u duhovne visine.

Svi narodni ustanci to potvrđuju, a posebno Ruska revolucija. Zbog tog duha su ruske mase tako upečatljivo prešle preko svih prepreka u februaru i oktobru. Nijedan protivnik nije mogao da pobedi njihovo posveće revoluciji koje je pokrenuto velikim i plemenitim ciljem. Revolucija je počela da slabi kada su joj odstranjene njene visoke moralne vrednosti i kada je izgubila elemente pravde, jednakosti i slobode. Njihov gubitak je značio propast revolucije.

Ne mogu dovoljno naglasiti od kolike su važnosti duhovne vrednosti za društvenu revoluciju. One i svest masa da revolucija takođe znači materijalno poboljšanje naizmenično utiču na život i razvitak novog društva. Od ova dva činioca, duševni je bitniji. Istorija prethodnih revolucija pokazuje da je narod bio voljan da trpi i žrtvuje svoje materijalno blagostanje radi veće slobode i pravde. Tako ni hladnoća ni glad u Rusiji nisu mogli da navedu seljake i radnike da pomognu kontrarevoluciji. Uprkos bedi i oskudici, oni su herojski ostali verni svojoj velikoj stvari. Tek kada su videli da je revolucija pala u ruke jedne političke partije, da su novostečene slobode nestale, da je uvedena diktatura, da nepravda i nejednakost ponovo vladaju i da su oni nebitni u revoluciji, oni su odbili da učestvuju u prevari i odbili su da sarađuju, čak su se okrenuli protiv nje.

Zaboraviti etičke vrednosti, postupati na način koji je nesaglašljiv ili protivrečan visokoj moralnoj svrsi revolucije znači započeti kontrarevoluciju i katastrofu.

Jasno je stoga da uspeh društvene revolucije pre svega zavisi od slobode i jednakosti. Svako udaljavanje od njih može biti štetno; u stvari, ono se mora pokazati kao razarajuće. Sledi da sva delovanja tokom revolucije moraju biti na osnovima slobode i jednakih prava. To važi kako za male tako i za velike stvari. Svaki postupak ili sredstvo koji teže ograničavanju slobode i stvaranju nejednakosti i nepravde mogu prouzrokovati samo neprijateljski stav naroda prema revoluciji, čak i kada se koriste u najboljoj nameri.

Iz ovog ugla treba da rešavamo i promatramo sve probleme revolucionarnog perioda. Među tim problemima najvažnije je da se omogući potrošnja, krov nad glavom, proizvodnja i razmena.

Naslovna (Šta je to komunistički anarhizam) | Sledeća (Potrošnja i razmena)