Aleksandar Berkman - Šta je to komunistički anarhizam?

24. Zašto nam je potrebna revolucija?

Vratimo se na tvoje pitanje "Kako će doći do anarhije? I šta mi možemo da učinimo?"

To je vrlo važno pitanje, pre svega zato što je pri rešavanju svakog problema potrebno znati: prvo, šta hoćemo; i drugo, kako da to postignemo.

Već znamo šta hoćemo. Želimo društveni poredak u kojem će svi biti slobodni i u kojima će svako imati mogućnosti da potpuno zadovolji svoje potrebe na osnovama jednake slobode za sve. Drugim rečima, mi stremimo slobodnom upravljanju zajedničkog dobra, odnosno komunističkom anarhizmu.

Kako će do njega doći?

Nismo vidoviti, pa tako niko ne može olako da prorekne šta će se sve desiti, ali svet nije od juče i čovek, kao razumno biće, bi trebalo da izvuče korist iz prejašnjih iskustava.

Kakva su ta iskustva? Ako obratiš pažnju na istoriju, videćeš da se čovek uvek borio da preživi. Za vreme primitivnog čoveka, on se goloruk borio sa divljim zverima u šumi i morao je bespomoćan da se suočava sa glađu, hladnoćom i olujom. Sve prirodne sile su bile njegovi neprijatelji zbog njegovog neznanja: oni su mu nanosile zlo i on sam je bio nemoćan da izađe na kraj sa njima. Čovek je malo po malo naučio da se udružuje sa drugim jedinkama svoje vrste; oni su onda zajedno tražili sigurnost. Polako su zajedničkim naporima uspeli da upregnu energiju prirode za svoje namere. Uzajmna pomoć i saradnja su postepeno uvećale čovečju snagu i sposobnosti dok nije uspeo da potpuno pokori prirodu i primeni njene sile za svoje potrebe, da veže gromove, premosti okeane i zagospodari vazduhom.

Na sličan način su neznanje i strah primitivnog čoveka od života načinili neprekidnu borbu između dvoje ljudi, dve porodice i dva plemena dok ljudi nisu shvatili da kada se udruže, zajedničkim naporima i uzajamnom ispomoći mogu da postignu više nego borbom i neslogom. Moderna nauka pokazuje da su čak i životinje naučile štošta u borbi za opstanak. Određene vrste su preživele jer su prestale da se bore i udružile su se u krda i na taj način su mogli bolje da se odbrane od drugih zveri.1 Kako su ljudi zamenjivali uzajamne borbe zajedničkim trudom i saradnjom, tako su napredovali, napustili varvarstvo i postali civilizovani. Porodice koje su se pre borile do smrti su se udružile i stvorile jedan rod; rodovi su se udružili i postali su plemena, plemena su udruživanjem postala nacije. Nacije su iz čiste gluposti nastavile da se bore jedna protiv druge, ali su i one počele da uče i sada pokušavaju da nađu načina da zaustave međunarodni pokolj poznatiji kao rat.

Što se tiče našeg društvenog života mi se nalazimo nažalost još uvek u razarajućem i bratoubilačkom varvarstvu: grupa se još uvek bori protiv grupe, klasa protiv klase. Polako ima i ljudi koji počinju da uviđaju da je ratovanje štetno i besmisleno, da je svet dovoljno velik i bogat da bi svi mogli da uživaju u njemu, kao što svi uživamo u sunčevoj svetlosti i da bi ujedinjeno čovečanstvo postiglo više nego kada je razjedinjeno.

Ono što nazivamo progresom je samo ostvarivanje te ideje, korak u tom pravcu.

Ceo ljudski napredak se sastoji u težnji ka većoj sigurnosti, miru i blagostanju. Čovekovi prirodni instinkti idu u smeru uzajamne pomoći i udruživanja snaga, a njegove pobude teže slobodi i radošću. Te sklonosti pokušavaju da dođu do izražaja uprkos svim preprekama i poteškoćama. Cela ljudska istorija nas uči da nijedna nama nenaklonjena prirodna sila niti ljudsko opiranje nisu mogli da ih zaustave na njihovom koračanju napred. Ako bi me pitali da odredim šta je to civilizacija u jednoj rečenici, rekao bih da je to čovekova pobeda nad silama mraka, bilo one prirodne ili ljudske. Neprijateljske prirodne sile smo već pokorili, ali još uvek moramo da se borimo protiv ljudskih mračnih sila.

Istorija nam ne daje ni jedan primer bitnog društvenog napretka koji se desio bez opiranja vladajućih sila - crkve, države i kapitala. Nije se mogao napraviti ni jedan jedini korak napred bez da se sruši otpor gospodara. Ljuta borba je prethodila svakom napretku. Ropstvo je uništeno tek nakon dugih borbi; bilo je potrebno da se dese mnogi ustanci i bune da bi se uvela najosnovnija ljudska prava; feudalizam i kmetsvo su ukinuti tek nakon mnogih pobuna i revolucija. Građanski ratovi su bili neophodni da bi se uništila apsolutna moć kraljeva i ustoličila demokratija, da se osvoje veće slobode i blagostanje za mase. Nema ni jedne države na zemlji niti ijedne istorijske epohe gde je neka velika društvena nepravda nestala bez borbe vladajućih sila. Revolucije su bile neophodne da bi se srušilo carstvo u Rusiji, car u Nemačkoj, sultan u Turskoj, monarhija u Kini i tako dalje.

Nikada nije zabeleženo da je ijedna država ili vlast, bilo koje grupe ili klase koja je držala moć, dobrovoljno prepustila svoju vladavinu. Na svakom primeru do sada bilo je potrebno koristiti se silom ili barem zapretiti njom.

Da li je onda razumno očekivati da će vlast i bogataši odjednom promeniti svoje duše i odjednom prestati da se ponašaju kao u prošlosti?

Zdrav razum nam govori da je to uzaludna i budalasta nada. Država i kapital će se boriti da bi zadržali moć. Oni i danas tako postupaju pri najmanjoj pretnji njihovim privilegijama. Oni će se boriti do smrti za svoj opstanak.

Zato i nije neko proročanstvo ako predviđamo da će jednog dana doći do odlučujuće bitke između gospodara života i masa lišenih imovine.

U stvari, ta borba se svakodnevno odvija.

U toku je večita borba između kapitala i radništva. Ona se sada odvija u takozvanom zakonitom obliku. Čak i ona katkad izbije i završi se nasiljem tokom štrajkova i skvotiranja jer naoružana pesnica države uvek služi gospodarima i ona uvek stupa u akciju kada kapital ima osećaj da su mu profiti ugroženi: onda se skida maska "uzajamnih interesa" i "partnerstva" sa radništvom i pribegava se poslednjem sredstvu svakog gazde, prinudi i sili.

Zato je vrlo verovatno da država i kapital neće mirno čekati da ih uklonimo ako išta mogu da učine povodom toga; niti će nestati sami od sebe, kao što se neki ljudi prave da veruju. Revolucija će biti potrebna da bi ih se otarasili.

Ima ljudi koji praskaju u nevorovatan smeh pri pomenu revolucije. "Nemoguće!", uvereno nam govore. Tako su mislili i Luj XVI i Marija Antoneta u Francuskoj samo par nedelja pre nego što su izgubili tron zajedno sa svojim glavama. Tako je razmišljalo i plemstvo na dvoru Nikole II tokom samog početka ustanka koji ih je zbrisao. "Ne liči na revoluciju", tvrde praznoverni posmatrači, ali revolucije izbijaju baš onda kada "ne izgleda tako". Moderni dalekovidi kapitalisti ipak ne žele da kušaju sreću. Oni su naučili da su revolucije i pobune u svakom trenutku moguće i zato velike korporacije i poslodavci posebno u Americi uvode nove metode kojim računaju da ublaže narodno nezadovoljstvo i bune. Njihovi zaposleni dobijaju povišice, udeo u profitu i rade slične stvari da bi zadovoljili radnika i finansijski ga zainteresovali za napredak industrije. Ove mere mogu privremeno zaslepiti proletarijat da zaboravi svoje prave interese, ali ne treba verovati da će proletarijat uvek biti zadovoljan najamničkim ropstvom, čak i kada pozlate njegov kavez sa vremena na vreme. Poboljšavanje materijalnih uslova nije dobro osiguranje protiv revolucije. Naprotiv, zadovoljenje naših potreba stvara nove i budi nove žudnje i želje. To je u ljudskoj prirodi i vodi ka progresu i poboljšanju. Nezadovoljstvo radništva se ne može ugušiti dodatnim parčetom hleba, pa čak i kada je on premazan maslacem. To je razlog što ima više svesne i aktivne pobune u industrijskim centrima bogatije Evrope nego u nazadnoj Aziji ili Africi. Ljudski duh uvek žudi za većom ugodnošću i slobodom i mase uvek unapređuju te podsticaje. Nada novčanog plemstva da će uspeti da odloži revoluciju bacanjem tu i tamo veće koske radniku je neoosnovana i zavaravajuća. Nova politika kapitala može da godi radništvu nakratko, ali se napredak ne može zaustaviti takvim ustupcima. Ukidanje kapitalizma je neizbežno, uprkos svim planovima i otporu i postićiće se samo revolucijom.

Revolucija liči na borbu čoveka protiv prirode. Kada je jednoruk, on je nemoćan i ne može uspeti. Uz pomoć svojih prijatelja on može da prebrodi sve prepreke.

Da li pojedinačni radnik može da postigne nešto protiv velike kompanije? Da li mali radnički sindikat može da natera poslodavca da ispuni njihove zahteve? Kapitalistička klasa je organizovana u borbi protiv radništva. Razumljivo je da se revolucija može uspešno sprovesti samo onda kada su radnici složni, kada su organizovani u celoj zemlji i kada se proleteri svih zemalja ujedine, jer je kapital internacionalan i gospodari se uvek udružuju protiv radništva u svakoj bitnijoj situaciji. Zato su se na primer vladari novca iz celog sveta okrenuli protiv ruske revolucije. Dokle god je narod u Rusiji nameravao samo da sruši cara, kapital se nije mešao: nije ga zanimalo kakvu političku formu ima Rusija, dokle god je država kapitalistička i buržoaska. Čim je revolucija pokušala da uništi sistem kapitalizma, države i buržoazije u svakoj zemlji su se udružili da bi je slomili. U njoj su videli pretnju po njihovu sopstvenu vladavinu.

Imaj to u vidu, moj prijatelju. Postoje revolucije i revolucije. Neke revolucije menjaju samo državnu formu i menjaju stare vladare nekim novim. To su političke revolucije i kao takve često ne nailaze na otpor, ali revolucija koja ima za cilj da ukine ceo sistem najamničkog ropstva takođe mora da uništi moć klase koja tlači druge. Nije reč više samo o običnoj promeni vladara, države ili o političkoj revoluciji, već o onoj koja pokušava da promeni ceo društveni karakter. To bi bila društvena revolucija i kao takva ona ne mora samo da se suoči sa državom i kapitalizmom, već i sa raširenim neznanjem i predrasudama onih koji veruju u državu i kapitalizam.

Kako će onda do nje doći?

-----------
1 pogledati knjigu "Uzajamna pomoć" – Petar Kropotkin

Naslovna (Šta je to komunistički anarhizam) | Sledeća (Stvar je u ideji)