Kronštatska Pobuna

VI. Prvi hitac

Herojski i plemeniti Kronštat sanjao je o oslobođenju Rusije Trećom revolucijom, ponoseći se time što je dao inicijativu za nju. On nije formulisao nikakav određen program. Sloboda i univerzalno bratstvo su njegove parole. Treću revoluciju je zamišljao kao proces postepenog oslobađanja, čiji su prvi korak slobodni izbori nezavisnih sovjeta, koji ne podležu vlasti nijedne političke partije, izražavaju volju naroda i odgovaraju njegovim interesima.

Mornari topla srca i vedrog rasuđivanja proklamovali su radnicima sveta svoj veliki ideal i pozvali proletarijat da se pridruži zajedničkoj borbi, uvereni da će njihova stvar naići na oduševljenu podršku i da će im najpre petrogradski radnici priteći u pomoć.

U međuvremenu je Trocki sakupio svoju vojnu silu. Najpouzdanije divizije s fronta, pukovi kursanata, odredi čekista i vojne jedinice koje su se sastojale isključivo od komunista okupljene su u utvrdenjima Sestroreck, Lisi Hos, Krasnaja Gorka i u susednim utvrđenim mestima. Najveći ruski vojni stručnjaci žurno su dovedeni da bi izradili planove za blokadu i za napad na Kronštat, a ozloglašeni Tuhačevski naimenovan je za glavnokomandujućeg opsade Kronštata.

Sedmog marta u šest sati i četrdeset pet minuta uveče komunističke baterije sa Sestrorecka i Lisi Hosa ispalile su prve hice na Kronštat.

Bilo je to na godišnjicu Dana radnica. Opsednuti i napadnuti Kronštat nije zaboravio veliki praznik. Pod vatrom brojnih baterija, hrabri mornari su preko radija poslali podrave radnim ženama sveta - postupak je veoma karakterističan za psihologiju pobunjenog grada. Poruka preko radija je glasila:

„Danas je opšti praznik - Dan radnih žena: Mi iz Kronštata, pod grmljavinom topova, šaljemo bratski pozdrav radnicama sveta... Neka se uskoro ostvari vaše oslobođenje od svakog vida sile i tlačenja... Živele slobodne revolucionarne radne žene! Živela socijalna revolucija širorn sveta!"

Ništa manje karakterističan nije bio ni krik Kronštata: „Neka zna celi svet!" - kojim je on posle ispaljivanja prvog hica zaparao srca, u br. 6 „Izvestije", 8. marta.

,,Pao je prvi hitac... Do kolena ogrezao u krvi radnika, maršal Trocki je otvorio vatru prvo protiv revolucionarnog Kronštata, koji se podigao protiv autokratije komunista da bi utemeljio istinsku vlast saveta.

Ne prolivši ni kap krvi, crvenoarmejci, mornari i radnici Kronštata oslobodili su nas jarma komunista, sačuvavši čak i njima život. Preteći artiljerijom, ovi sad hoće ponovo da nas potčine svojoj tiraniji.

Pošto ne želimo prolivanje krvi, molimo da nam se pošalju delegati nepartijci iz redova petrogradskog proletarijata, da bi saznali da se Kronštat bori za vlast sovjeta. Ali komunisti su petrogradskim radnicima uskratili da ispune naš zahtev, pa su sad otvorili vatru - uobičajeni odgovor pseudoradničke i pseudoseljačke vlade na zahteve radnih masa.

Neka radnici celog sveta znaju da mi, branitelji vlasti sovjeta, čuvamo ono što je osvojila socijalna revolucija.

Pobedićemo ili ćemo izginuti pod ruševinama Kronštata, u borbi za pravednu stvar radnih masa.

Radnici sveta biće nam sudije. Krv nevinih pašće na glave komunističkih fanatika, opijenih autoritetom.

Živela vlast sovjeta!"

VII. Poraz Kronštata

Za artiljerijskim bombardovanjem Kronštata, započetim uveče 7. marta, usledio je pokušaj da se tvrđava zauzme na juriš. Napad je izveden sa severa i juga odabranim komunističkim trupama, odevenim u belu tkaninu, čija se zaštitna boja slila s bojom debelog snežnog pokrivača nad zaleđenim Finskim zalivom. Mornari su - pri tim prvim strašnim pokušajima da se tvrđava zauzme na juriš uz bezabzirno žrtvovanje ljudi - izražavali potresno sažaljenje prema svojoj braći po oružju, koji su bili obmanuti, pa su smatrali da je Kronštat kontrarevolucionaran.

Osmog marta pisalo je u „Izvestiji":

„Nismo hteli da prolivamo krv svoje braće i nismo ispalili ni jedan hitac sve dok na to nismo bili prinuđeni. Morali smo da branimo pravednu stvar radnog naroda i da pucamo - na svoju buduću braću koju su komunisti, užireni na račun naroda, poslali u sigurnu smrt.

... Na našu nesreću, uskovitlala se strašna vejavica i mračna noć je sve zavila u tamu. Uprkos tome, komunistički dželati su vas, bez poštede, nagnali preko leda, preteći vam s leđa mitraljezima kojima rukuju komunistički odredi.

Mnogi od vas su ove noći izginuli na velikom ledenom pokrivaču Finskog zaliva. I kad je svanulo jutro i bura se stišala, samo jedna šačica vas, iscrpljenih i gladnih, jedva kadrih da se kreće, došla je odevena u bele pokrove.

Rano ujutru bilo vas je već oko hiljadu, a kasnije u toku dana bezbroj. Skupo ste, vlastitom krvlju, platili tu avanturu, a posle vašeg neuspeha, Trocki je požurio natrag u Petrograd da nove rnučenike dogna na klanicu - jer njemu je naša radnička i seljačka krv jevtina!..."

Kronštat je duboko verovao da će mu petrogradski proletarijat priteći u pomoć. Ali radnici su tamo bili izloženi teroru, a Kronštat je bio efikasno blokiran i izolovan, pa niotkuda stvarno nije mogao očekivati pomoć.

Kronštatski garnizon sastojao se od manje nego 14 000 ijudi, od kojih su 10 000 njih bili mornari. Ovaj garnizon je imao da brani veoma širok front, mnoga utvrđenja i baterije, rasute po prostranom zalivu. Ponavljani napadi boljševika, kojima je centralna vlada stalno slala sveže trupe, nestašica životnih namirnica u opsednutom gradu, duge, besane noći na straži po hladnaći - sve je to podrilo vitalnost Kron-
štata. Ipak, mornari su se herojski držali i sve do kraja ostali uvereni u to da će njihov veliki primer oslobođenja u celoj zemlji naći sledbenike, pa će im tako doneti olakšanje i pomoć.

U svom ,Apelu drugovima radnicima i seljacima" Privremeni revolucionarni komitet („Izvestija", br. 9, 11. mart) kaže:

„Drugovi radnici, Kronštat se bori za vas, za gladne, promrzle, gole... Kronštat je podigao zastavu pobune i uveren je da će njegov poziv slediti mnogi milioni radnika i seljaka. Nemoguće je da se osvit dana koji je započeo u Kronštatu, ne pretvori u bleštavi sunčev sjaj za celu Rusiju. Nemoguće je da eksplozija Kronštata ne probudi celu Rusiju i pre svega Petrograd."

Ali pomoć nije došla, a Kronštat se iz dana u dan sve više iscrpljivao. Boljševici su neprekidno gomilali sveže trupe protiv opsednute tvrđave i stalnim napadima je obesnaživali. Uz to, na strani komunista bile su sve prednosti - broj sredstava i pozicija. Kronštat nije građen tako da odoli napadu s leđa. Glasine koje su proturili boljševici - da mornari nameravaju da bombarduju Petrograd - očigledno su bile lažne. Čuvena tvrđava bila je planirana samo za to da služi kao odbrana Petrograda od spoljnih neprijatelja koji bi se približili s mora. Dalje, za slučaj da se neprijatelj spolja domogne grada, obalske baterije i utvrđenja Krasnaja Gorka postavljeni su tako da se računa s borbom protiv Kronštata. Predviđajući takvu mogućnost, pri gradnji se namerno propustilo ojačavanje zaleđa Kronštata.

Boljševici su gotovo svake noći nastavljali napade. Desetog marta je komunistička artiljerija povazdan tukla s južne i severne obale. U noći izmedu 12. i 13, marta komunisti su napali s juga, služeći se opet belim tkaninama i žrtvujući više stotina kursanata. Kronštat se očajanički branio, uprkos mnogim besanim noćima i oskudici u životnim namirnicama i braniteljima. Najhrabrije se borio protiv napada sa severa, istoka i juga, dok su kronštatske baterije mogle samo sa zapadne strane da brane utvrđenje. Mornari nisu imali čak ni ledolomac, da bi onemogućili približavanje komunističkih snaga.

Boljševici su 16. marta istovremeno koncentrično napali s tri strane - sa severa, juga i istoka. „Plan napada je", kasnije je izjavio Dibenko, bivši boljševički brodski komesar i kasniji diktator podleglog Kronštata, „do najmanjih detalja razrađen prema uputstvima glavnokomandujućeg Tuhačevskog i operativnog štaba južnog korpusa ... Kad se smrklo, započeo je napad na utvrđenja. Bele tkanine i hrabrost kursanata omogućili su nam prodor u kolonama."

Ujutro 17. marta zauzet je izvestan broj utvrđenja. Kroz slabu tačku u Kronštatu - kroz Petrogradsku kapiju - boljševici su provalili u grad i tamo je tad započeo najbrutalniji masakr. Komunisti, koje su mornari poštedeli, sad su ih izdali i napali s leđa. Komesar Baltičke flote Kuzmin i predsednik Kronštatskog sovjeta Vasiljev, koje su komunisti oslobodili iz zatvora, sudelovali su u uličnim borbama, čovek na čoveka, prolivajući krv. Sve do kasno u noć trajala je očajnička borba kronštatskih mornara i vojnika, prikleštenih premoćnom silom. Taj grad, u kojem u toku tih pet dana ni jedan jedini komunista nije izgubio ni dlaku s glave, zacrveneo se od potoka krvi svojih žitelja - muškaraca, žena, pa čak i dece.

Dibenko, naimenovan za komesara Kronštata, dobio je apsolutno punomoćje „da očisti buntovnički grad". Usledila je osvetnička orgija, u kojoj je Čeka zahtevala brojne žrtve za svoja noćna masovna streljanja (rastrel).

Boljševička vlada i Ruska komunistička partija su 18. mart javno proslavile u spomen na Parisku komunu 1871, koju su Galife (Gallifet) i Tjer (Thiers) ugušili u krvi francuskih radnika. U isto vreme proslavile su „pobedu" nad Kronštatom.

U toku nekoliko nedelja su petrogradske zatvore punili stotinama zarobljenika iz Kronštata. Svake noći su male grupe njih, na zapovest Čeke, izvođene i nestajale - i više ih niko nije video žive. Među poslednjim streljanima bio je Perepelkin, član Privremenog revolucionarnog komiteta Kronštata.

Zatvori i koncentracioni logori u ledenom predelu Arhangelska i tamnice u dalekom Turkestanu lagano su ubijali ljude iz Kronštata, koji su ustali protiv boljševičke birokratije i u martu 1921. proklamovali reči Revolucije iz oktobra 1917: „Sva vlast sovjetima!"

Naslovna (Kronštatska Pobuna) | Sledeća (Pouke i značaj Kronštata)