Spiegel opisuje RAF, broj 41

Druga generacija (Der Spiegel, broj 41, 8.oktobar 2007)

Osnivači RAF-a su i iz zatvora imali uticaj. Napolju se stvorila nova grupa a cilj im je bio oslobađanje zatvorenih drugova.
Kada je advokatica Marieluise Becker 1973 posetila Baader-a u zatvoru Schwalmstadt, prvo su joj pregledali tašnu i akte. Zatim je morala da se skine u donji veš pa čak i brushalter. Nakon takvog pretresa mogla je da ga poseti. I sama je rekla da se uz takav tretman lako dođe do mišljenja da je država fašistička. Isto su mislili i radikalni levičari. Političari su mislili da su hapšenjem rešili svoj problem. Ali je ipak bilo drugačije. Teški zatvorski uslovi za uhapšene RAF-ovce je dovelo do simpatija za njih a mnogima je to poslužilo za razotkrivanje "demokratije". Pripadnici i pripadnice RAF su bili/e izolovani/e od ostalih zatvorenika što znači da nisu mogli da se druže sa njima, iz ćelija su izvođeni/e sa lisicama na rukama, a u šetnju su ih izvodili bez prisustva drugih. Pri poseti prijatelja ili rodbine uvek je tu sedeo i službenik BKA tako da nisu imali privatnost. Nakon posete su pretresali i zatvorenika/cu i ćeliju. Najdalje je išla uprava zatvora u Koeln Ossendorfu. Astrid Proll je odvedena u mrtvu ćeliju, totalno ispražnjenu gde se svetlo ne gasi, i njen advokat je primetio da je totalno dezorijentisana. Takav tretman je maltretiranje. Nakon Proll, Ulrike je takođe dovedena u ovu ćeliju i tu su je držali 8 meseci. To je razbesnelo levičare. Sve dok je RAF napadao banke i vozio skupe automobile ljudi nisu imali toliko simpatija za njih (procena špigela), mnogi su ih gledali kao arogantnu militarističku grupu. Sada kada su u zatvoru, stvorena je slika o njima kao o žrtvama države i pravosuđa. Iako su postojale kritike takvog tretmana država se nije odrekla svojih metoda obračunavanja sa protivnicima. Sami RAF-ovci su koristili termine kao što je "izolaciona tortura", "novi fašizam"...
Grupe kao što je Rote Hilfe (Crvena pomoć) su se brinule o političkim zatvorenicima. U 23 gradova su okupili levičare oko svojih komiteta protiv torture političkih zatvorenika. Svi koji su otišli u ilegalu stvarajući drugu generaciju RAF-a, potiču iz ovih grupa. Advokati su u svemu takođe imali važnu ulogu jer su bili spona između samih uhapšenih i između uhapšenih i spoljnog sveta pa i ostalih iz RAF-a. Bili su to mladi advokati i radili su pod pritiskom. Špringerovi mediji su ih nazivali terorističkim advokatima a sa druge strane su njihovi klijenti očekivali od njih da im pruže svaku moguću pomoć. Preuss i Otto Schilly su se zadržali na distanci od svojih klijenata ali to nisu uradili Klaus Croissant i Kurt Groenewold. Oni su sve više prihvatali sliku sveta koju ima RAF.
Studentkinja psihologije Margit Schiller je uhapšena oktobra 1971 i osuđena je za kriminalno udruživanje. 4 meseca nakon sticanja slobode 1973 ponovo je otišla u ilegalnu borbu. U Roterdamu se srela sa još trojicom drugova. Ponovna izgradnja grupe je prevashodno imala za cilj oslobađanje zatvorenih drugova i drugarica.
Špigel smatra da su oni to radili jer su mislili da bez vođstva grupa ne može biti jaka teorijski i praktično.
Ja bih ipak rekao da se radi o oslobađanju drugova a takođe se radi i o neprihvatanju autoriteta države (a to rade čak i kriminalci, potraži u google "helicopter prison escapes").
Za akciju oslobađanja ponovo su se udružili sa palestinskim Fatahom u čijem centru su RAF-ovci već ranije prošli obuku. Ovaj put su dva Palestinca i dva pripadnika RAF trebali da odrade otmicu aviona izraelske kompanije koji poleće iz Amsterdama ali je tu akciju na kraju otkazao vođa Fataha. Oktobra 1973 su shvatili da je otkazivanje prouzrokovano time što su sirijske i egipatske trupe napale Izrael. Onda su našli čoveka u Frankfurtu koji je već maja 1972 odradio zavarivanje bombenhuelsen za njihovu grupu. Iz jednog depota su pokupili par pištolja i blanko dokumente koje je Ulrike prethodno ukrala. Baader je iz zatvora preporučivao otmicu saveznog poslanika ili čelnika vladajućih partija ne bi li se za njih izvršila razmena. Predlagao je i da se sa dve kašikare otme advokat Josef Angstein, brat izdavača Špigela, i da se odrade napadi na Savezni vrhovni sud i ministarstva pravde, tokom dana kada su sudije unutra.

Ipak, grupa se tek oformila i još nije bila spremna za takve akcije. Osim toga, njih je več par meseci nadgledala tajna služba. Agenti su se sakrivali čak i u đubretu da bi napravili njihove fotografije. 4.februara 1974, rano ujutro, panduri su upali u Hamburgu i Frankfurtu u dva stana i na spavanju uhvatili 7 osoba koje pripadaju RAF-u. U Amsterdamu su uhapsili još dve osobe. Tako su sprečili prvi pokušaj obnavljanja RAF-a. Policajci su našli 10 pištolja, 4 automatska pištolja i 5 malih mina.
Advokati su kasnije rekli da se Baader dobro držao u zatvoru i da je odlično analizirao vojne i političke odnose moći.
Da bi pokazali ljudima napolju kako se sa njima postupa, RAF se odlučio na štrajk glađu u zatvoru. Treći i najduži štrajk su izveli u septembru 1974. "Ljudi koji odbijaju da završe svoju borbu ne mogu biti podvrgnuti pritisku". Oni ili pobeđuju ili umiru umesto da izgube i umru". 40 njih je štrajkovalo. Neki su tokom vremena odustali.
Horst Mahler je javno kritikovao RAF ali su ovi odgovorili da je ostao građanski šovinista. Advokati su prenosili u javnost kako je stanje njihovih klijenata. Pokrajinski i savezni ministar pravde su odgovorili na štrajk naredbom o prisilnoj ishrani. Vezivani su protiv volje, zabadano im je crevo us tomak i ubacivali su im tečnost unutra. Kada je štrajk trajao već sedmu nedelju, hamburški aktivisti protiv torture su u znak protesta zauzeli centralu Amnesty International-a. Kada su ih panduri izbacili, uzeli su im lične podatke i tako je kasnije bilo jasno da se polovina njih kasnije priključila novoj RAF generaciji.
Dan nakon te okupacije, Holger Meins je napisao pismo: "Ili svinja ili čovek, ili preživljavanje po svaku cenu ili borba do smrti, ili problem ili rešenje, između nema ničega". Nedelju dana kasnije je Meins zamolio advokata da ga poseti a kada je ovaj došao video je kakva je situacija. Holger je bio kao kostur, visok 183 cm a težak 39kg. Morali su da ga donesu do sobe za posetu. Već duže vreme mu je zatvorski doktor pri prisilnoj ishrani davao samo trećinu količine kalorija neophodnih za preživljavanje. Sat vremena nakon ove posete, Holger je umro. Imao je 33 godina.
Pre toga, napisao je: "Za slučaj da u zatvoru dođe do moje smrti, to je bilo ubistvo, ma šta da svinje izjave".
Stefan Wisniewski je bio sin Poljaka koji je 5 godina bio na prinudnom radu u Nemačkoj i sam je pripadao simpatizerima koji podržavaju RAF. Dok je u jednom omladinskom centru sedeo za stolom držaći govor, neko je ušao i rekao da je Holger Meins mrtav. Saorganizovanje sahrane je za njega bila poslednja legalna politička aktivnost. I za druge ljude je smrt Holgera bila momenat kada su se odlučili na ilegalu odnosno za priključenje drugoj generaciji RAF-a. Na sahranu u Hamburgu je Berlina došao i Rudi Dučke, jedan od vođa studentskih protesta 1968. Iako nije simpatisao RAF, na sahrani je podigao pesnicu i rekao: Holger, borba se nastavlja!
Iako su demonstracije bile zabranjene, zbog njegove smrti je demonstriralo oko 5000 radikalnih levičara u Zapadnom Berlinu. Došlo je i do sukoba sa pandurima.
U Heidelberg-u je četvoro pripadnika SPK krenulo u ilegalu. Jedan od njih je bio Ulrich Wessel, sin hamburgškog multimilionera, drugi je bio Siegfried Hausner koji je već ranije pomagao RAF-u. Tako je krenulo sa okupljanjem nove grupe. Živeli su u stanu u Frankfurtu, imali su 3 pištolja ali ne i auto.
Baader je krenuo sa pritiskom da se konačno odradi akcija oslobađanja. Grupa nije imala infrastrukturu za otmicu pa je pao plan da se okupira nemačka ambasada, da se uzmu taoci i tako oslobode drugovi i drugarice. Izbor je pao na Stockholm.

Grupa je znala da je to akcija visokog rizika iz koje nema odstupanja ali bili su na sve spremni iako nisu lično poznavali RAF-ovce koji su bili u zatvoru. "Moramo ih sve izvući, moramo slomiti moć države", rekao je Karl Heinz Dellwo, član ove komando grupe.
Ujutro, 24.aprila 1975 njih 6 je ušlo, razdvojeni u dve grupe, u ambasadu u Stockholmu. Nazvali su se Komando(si) Holger Meins. Uzeli su 14 osoba unutra kao taoce (diplomate i zaposleni) i zabarikadirali se na prvom spratu. Zgrada je imala 4 sprata. Švedski panduri su upali u prizemlje ali su morali da se vrate napolje nakon pretnje će vojni ataše Andreas Baron von Mirbach biti ubijen. Policajci nisu shvatali pretnju ozbiljno tako da nisu ispunili 3 ultimatuma. Zato je Mirbach dobio 5 metaka i bačen je niz stepenice sa prvog sprata. Zatim su članovi grupe rasporedili eksploziv po prostorijama i postavili su zahtev da svih 26 političkih zatvorenika budu oslobođeni, da se dovedu do 21h do frankfurtskog aerodroma i da odlete i da im se da svakome po 20 000 dolara. Savezni premijer Nemačke, Helmut Schmidt, je to odbio.
Dva meseca ranije u Berlinu je anarhistički Pokret 2.juni oteo pokrajinskog predsednika CDU Peter Lorenz-a sa zahtevom da se oslobode 6 drugova i drugarica. Vlast je na to pristala. Ali sada, povodom akcije u Švedskoj, nisu hteli da ispune zahteve. Hteli su da dokažu da je država jača.
Švedski ministar pravde je uveče rekao RAF-ovcima da je nemačka vlada odbila da ispuni zahteve. Kada su to čuli, odmah su ubili referenta ambasade za privredu Heinz Hillegaart-a i zapretili su da će svakih sat vremena ubiti po još jednog taoca. Dali su rok do 6 ujutro i bili su spremni da i sebe i otete dignu u vazduh. Pred ponoć je došlo do eksplozije u ambasadi i vatra je buknula na prvom spratu. Članovi grupe su mislili da je policija napala. Ni danas nije jasno kako je aktiviran eksploziv. Siegfried Hausner je zadobio teške opekotine koje su opasne za život. Ulrich Wessel je pao na pod i bomba se otkotrljala bez osigurača i eksplodirala na dva metra od njega. Poginuo je. Teško povređeni Hausner je nakon bolnice transportovan do štutgartskog zatvora Štamhajm iako tamo ne postoje uslovi za lečenje takvih opekotina. Tamo je kasnije umro.
Takvim ishodom akcije RAF je opet bio na nuli. Ostao je samo Stefan Wisniewski napolju a i on je bio skoro bez novca i sa par pištolja koji su loše funkcionisali.
Početkom maja 1975, Siegfried Haag se odlučio da krene u ilegalu. On je bio advokat Holger Meins-a i pogodila ga je njegova smrt. kako je napisao: "Došlo je vreme da se preduzmu važni zadaci u borbi protiv imperijalizma". Deset dana nakon njegovog nestanka, počelo je suđenje RAF-ovcima koji su još od juna 72 sedeli u zatvoru. Iako su hteli da ih prikažu kao bandu koja je činila klasične kriminalne radnje a ne političke, ipak su za njihovo suđenje napravili specijalnu sudnicu u okviru zatvora, sa visokim zidovima i bez prozora. Novinarima i posetiocima suđenja su konfiskovali hemijske olovke i satove. Suđenje je dakle počelo 12.maja 1975 a na optuženičkoj klupi su sedeli Baader, Ulrike i Raspe. Savezni parlament je usvojio posebne zakone na osnovu kojih je sud iz postupka isključio 4 branilaca, među njima i Christian Stroebele (današnji savezni poslanik Zelenih). Izgovor im je bio zloupotreba prava branilaca u postupku. Pritom su mogli da sude optuženima bez njihovog prisustva. Iako je optužnica imala 354 strana, savezni tužilac nije u njoj uspeo da objasni šta je ko od njih učinio jer su svi ćutali. Iskaze su dali neki marginalni pojedinci. Optuženi su se nalazili na sedmom spratu i na tom spratu nisu hteli da drže više od 8 njih da se ne bi zajedno dogovarali oko štrajkova, itd. Ipak, preko advokata, njihovi planovi su stizali do drugova napolju.
Početkom 1975 najbitnija figura napolju je bio Haag. On je već pomogao grupi u akciji u Stockholmu i sada je uspostavio kontakte sa specijalnom jedinicom Narodnog fronta za oslobođenje Palestine (PFLP-SC). Krajem 1975 Haag se sreo sa novim članovima grupe u Aden, glavnom gradu Južnog Jemena. tu su dakle bili i Verena Becker i Rolf Heissler koji su oslobođeni u razmeni za Lorenz-a. Oni su poticali iz anarhističke grupe Pokret 2.juni ali pošto su ljudi iz te grupe uhapšeni u Berlinu, rešili su da se priključe RAF-u. Može se reći da se ta druga grupa gradila od 1974 u Frankfurtu i njihova najbitnija figura je bio Peter Juergen Boock (koga su Baader i Ensslin pokupili iz jednog Doma još 1969). Pored Boock-ove žene Waltrand bio je tu još i Rolf Klemens Wagner. Grupa je pljačkanjem banaka skupila preko pola miliona maraka a imali su i 50-tak komada oružja.

Tako su sredinom 1976 u Aden-u sakupilo njih 10tak. Pod pritiskom Palestinaca, izglasali su da njihov predstavnik za razgovor sa njina bude Haag. On se pobrinuo da ova nova grupa dobije zolje (protivtenkovske rakete) ali pre svega da dobije vojnu obuku. Od izlaska sunca su kretali na dugokilometražno trčanje, posle doručka su išli na teorijsko učenje ili na razmenu (auseinandernehmen) oružja vezanih očiju a uveče su imali strategijske diskusije: Kako se mogu uhapšeni izvući iz zatvora? I ovoj grupi je cilj bio oslobađanje uhapšenih.
Uhapšeni su već poslali drugovima napolju listu ljudi koje bi bilo dobro oteti: Saveznog premijera Helmut SCmidta, ministarskog predsednika Baden Virtenberga HAns Filbingera, pripadnike industrijalskih dinastija Quandt i Flick, ali i predsednika unije poslodavaca Hans Martin Schlezer-a i bankara Juergen Ponto-a.
Nezavisno od ove grupe koja je bila sa Haag-om, treća grupa se samostalno oformila u gradu Karlsruhe. U toj grupi su bili Knut Folkerts, Roland Mayer, Guenter Sonnenberg, Christian Klar i njegova devojka Adelheid Schulz. Oni su se borili za samoupravne omladinske centre i posećivali su RAF u zatvoru. Jednom su napravili štrajk glađu ispred kancelarije saveznog tužioca, bili su na demonstracijama protiv mrtvih ćelija u Koelnu a bili su prisutni i u okupaciji kancelarija Amnesty International-a u Hamburgu. Nakon smrti Holger-a, krenuli su ozbiljno da razgovaraju o oružanoj borbi. Pokušavali su da stupe u kontakt sa RAF ali to nije bilo lako i dugo je trajalo.
Kada se u leto 1976 grupa Haag-a vratila iz Jemena u Nemačku, ova treća grupa im se priključila. Ova treća grupa je već dugo razmišljala o eliminaciji generalnog saveznog tužioca Siegfried Buback-a. Ali, prvo su zajedno sa ostalima oteli jednog industrijalca ne bi li popunili svoju kasu za svakodnevne potrebe.
Uhapšeni su pak očekivali što skoriju akciju oslobađanja.
NOva grupa je probala da uči na greškama prethodnih grupa tako da su se pobrinuli da imaju stanove u okolnim zemljama, u Švajcarskoj, Austriji, Holandiji i Francuskoj. Našli su i puteve za prelazak zelene granice bez kontrole. Nemačka je za njih bila vruć teren.
Kada su se Haag i Roland Mayer kretali ukradenim Opelom, 30.novembra 1976, upali su u oči pandurima na autoputu. Iako su bili naoružani, nisu pružili otpor hapšenju. To je razbesnelo Baader-a.
Neprijatna situacija je nastala za celu grupu jer su oni tada imali kod sebe strategisjke i radne planove. Ipak, koristili su šifrovane izraze tako da su panduri samo delimično rasvetlili o čemu se radi. Na primer, nisu shvatili da reč margarin označava atentat na Buback-a (marka margarina je imala njegove incijale "SB"), "Big Money" je bio izraz koji označava otmicu Šlejera.
Pri dešifrovanju panduri su pravili greške. H.M: su tumačili kao Hans Martin Schleyer ali je grupa tim inicijalima označavala svakog industrijalca koji bi mogao biti otet. Panduri su pod "Tim" smatrali da se radi o JOhannes Thimme, školskom drugu Christian Klar-a. On jeste podržavao RAF ali nikad se nije priključio. Njega su 22 meseca držali u izolacionoj ćeliji u pritvoru za "članstvo u terorističkoj organizaciji". U stvarnosti "Tim" je bila oznaka za Boock-a.
Horst Herold, glavni pandur zadužen za hvatanje RAF-a, je izjavio 1976 da oni znaju više o RAF-u nego oni sami o sebi. Ipak, očigledno je da nisu znali da Ensslin u to vreme u Stammheim-u razgovara sa jednom devojkom da postane njena naslednica u grupi.
Radilo se o Brigitte Mohnhaupt. Ona je dobila zadatak da po izlasku iz zatvora preuzme glavnu ulogu u grupi i da pokrene ofanzivu koja će državu baciti na kolena.  

Nastavak: broj 42