Spiegel opisuje RAF, broj 44

Treća generacija (Der Spiegel, broj 44, 29.10.2007)

Nakon ujedinjenja Nemačke, 5 pandura bivše Istočne Nemačke je osmatralo stan 6.juna 1990 u Rosenbecker ulici u Istočnom Berlinu. Nakon što je jedna žena ušla u stan 0201, panduri su zazvonili. Unutra su uhapsili Susanne Albrecht koja je tu živela pod imenom Ingrid Becker. Ona je odmah i sama priznala svoje pravo ime. Ona je tada već 10 godina živela u DDR kao osoba bez prošlosti. Nju su panduri tražili zbog saučesništva u ubistvu prijatelja njenog oca, Juergen Ponto-a. dugo su panduri verovali da živi u Bjerutu ili Nikaragvi. U stvari Susanne je dobila azil u Istočnoj Nemačkoj, zemlji radništva i seljaštva. Ipostavilo se da nije samo ona dobila tamo novi identitet već i mnogi drugi RAF-ovci/ovke. 6 dana nakon nje, u Magdeburgu je uhapšena Inge Viett, koja je 1980 prešla iz Pokreta 2.juni u RAF. Dva dana kasnije još dvoje je uhapšeno u gradu Snftenberg, a zatim još jedan par u Franfurt am Oder. nakon toga još dvoje koji su istupili iz RAF u gradu Schwedt. Tako su panduri 18.juna 1990 uhapsili i poslednji par u Neubranderburg-u. Svih 10 koji su istupili iz RAF i skrivali se u DDR, bili su pohapšeni. Do toga je dovelo ujedinjenje Nemačke odnosno početak saradnje tajne službe Istočne Nemačke sa Zapadnom Nemačkom.

Ovo hapšenje je dalo nadu tužiocu u Karlsruhe da će uspeti da pridobije novouhapšene za sebe, pa im je ponudio ublažene kazne ako postanu svedoci. Time bi doveo do razjašnjenja ubistava 1977. Većina njih je prihvatila takav predlog, tako da nisu dobili doživotnu kaznu. Po njihovim iskazima, RAF se našao u krizi nakon Ofenzive 77 i smrti vođstva u zatvoru Stammheim. Niko nije računao sa takvim ishodom i bili su demoralisani.

Kada su sedeli u Bagdadu, Boock se žalio da ima jake bolove zbog raka creva pa je Mohnhaupt poslala dvoje novih članova da donesu iz Amsterdama lekove. Međutim njih su u Holandiji uhvatili panduri nakon što su svratili u stan koji je osmatran. Pucali su na pandure i bacili jednu ručnu bombu, ali su na kraju uhapšeni. Nedugo zatim su uhapsili i jednu RAF devojku koja je u upoteci u Hamburgu htela da kupi lek za Boock-a na falsifikovan recept. kasnije se ispostavilo da Boock nema rak već je bio zavisan od droga. Takođe i Stefan Wisniewski, kada je uhapšen u Paizu maja 1978, imao je par ampula droge za Boock-a. Willy Peter Stoll, jedan od pucača pri otmici Šlejera, je ubijen od strane policije septembra 1978 u Dizeldorfu u jednom kineskom restoranu. Ubijena je i Elisabeth van Dyck maja 1979 u jednom stanu u Nirnbergu. Mesec dana kasnije je pri hapšenju u Frankfurtu ranjen i Rolf Heissler.

Uprkos svemu tome, RAF je ponovo udario juna 1979. To je bio ponovni početak, nakon zatišja od jeseni 1977. Nedaleko od Brisela, Rolf Klemens Wagner je aktivirao eksploziv ispod puta kada je tuda prolazio NATO general Alexander Haig. Pošto je pri aktiviranju zakasnio sekund, tri telohranitelja u patećem vozilu su samo ranjena. Izjava poslata medijima: "Borba se nikad ne prekida". Ipak, krajem 1979, 8 osoba je htelo da istupi iz RAF. Sadašnje vođstvo, Mohnhaupt i Christian Klar su tražili način da sakriju one koji napuštaju grupu. Dali su svoje oružje grupi i letnjikovcu u Bretanji su čekali da se za njih organizuje odlazak u neku socijalističku zemlju trećeg sveta. Planirali su da odu u neku afričku zemlju ali je plan promenjen.Inge Viett je upoznala 1978 majora Štazi-ja koji ju je (i još dve koleginice) oslobodio nakon hapšenja u Pragu. Maja 1980 ona se posavetovala sa njim oko skrivanja osoba koje istupaju iz grupe. Rekao joj je da je situacija nestabilna u Africi i da tamo beli ljudi upadaju u oči, tako da joj je saopštio da je šef tajne službe rekao da mogu da se sakriju u Istočnoj Nemačkoj. Zatim su krenuli sa organizovanjem svega toga. Svako od njih je dobio po 3000 nemačkih maraka kao startni novac za život i u tri grupe su otputovali u DDR. Tamo su dočekani od strane obaveštajaca koji su im napravili nova dokumenta tako da su sada bili građani DDR-a. Susanne Albrecht je dobila ime Ingrid Jaeger i pisalo je da je rođena u Madridu a da je zbog odbijanja kapitalizma dobila DDR državljanstvo. Krenula je na studije engleskog jezika na univerzitetu Karl Marx u Leipzig-u. Silke Maier Witt je dobila ime Angelika Gerlach i otišla je u Erfurt na školovanje za medicinsku sestru. Werner Lotze i Christine Duemlein su postali Manfred i katharina Janssen. Ona je postala sekretarica privredne škole a on vozač za jednu firmu a kasnije i trener sportskog kluba Dynamo Senftenberg.

Osim podrške za njih, smatra se da je Štazi pružao podršku aktivnim članovima u Zapadnoj Nemačkoj. 7 osoba je dobilo 6 nedelja obuku u vezi eksploziva i uružja pa i korišćenja protivtenkovskih raketa. Ostalo je nejasno da li je obuka održana leta 1981 ili početkom 1982. Sa protivtenkovskom raketom (RPG-7, takozvana zolja ili bazuka) Klar i još tri pripadnika RAF-a su napali mercedes limuzinu američkog generala Frederick Kroesen-a. To se desilo 15.septembra 1981 u Heidelbergu.

Dok su istupnici živeli u DDR-u, aktivni članovi u Zapadnoj Nemačkoj su maja 1982 objavili programske spise grupe "Gerila, otpor i antiimperijalistički front". To je bio prvi spis od smrti Ulrike 10 godina pre toga. Tu su objasnili da su tokom ofanzive 77 napravili greške ali da su iz svega toga izašli jači nego pre. Sada je bilo vreme da se preduzmu nove akcije u revolucionarnoj strategiji protiv imperijalističkih centara. Policija je pak osujetila brzo napredovanje grupe. 11.novembra 1982 dve žene iz RAF su posetile depo sa oružjem u šumi blizu Offenbacha i tu su ih uhapsile specijalne pandurske jedinice. 5 dana kasnije je Klar posetio jedan depo sa oružjem blizu Hamburga i tu su ga uhapsili. Otkrili su još jedan depo kod hausenstamm-a i po izjavi jednog od pandura, Verena becker je rekla za taj depo. Tako je pohapšena druga generacija RAF-a.

Prvi trag ka sakrivenim osobama koje su istupile iz grupe se pojavio 13.juna 1985. Jedan student koji se iz DDR prselio u Zapadnu Nemačku, rekao je policiji da je siguran da je studirao sa Silke Maier Witt koja je imala ime Angelika Gerlach i da ona živi u Erfurtu. Rekao je da su zajedno studirali na medicinskoj školi Weimar. Štazi je upozorio Silke da se mora izgubiti iz Erfurta, što je ona i uradila. U Istočnom Berlinu je dobila novo ime Sylvia Beyer, rođena 18.oktobra 1948 u Moskvi. Izvršila je i operaciju nosa. Nakon nekog vremena skrivanja dobila je novi posao, šefica informacione službe jedne farmaceutske firme.

U početku su se sastajali jednom godišnje istupnici iz grupe ne bi li proslavili dan bekstva i ne bi li se ispričali o novom životu. Štazi je napravio report da su se svi izvrsno uklopili u stručni i javni život DDR-a. Dakle, njihova idila se završila kad je došlo do ujedinjenja Nemačke.

U zapadnom delu Nemačke, RAF je i dalje nalazio nove pristalice. (Ovde se sad spiegel novinar javno pita kako su to mogli da uspeju, i onda ih poredi sa zaluđenim hitlerom i nemačkom upornošću).

Treća generacija je startovala sa onima koji su uhapšene posećivali u zatvoru: Birgit Hogefeld, Wolfgang Grams i Eva Haule. Grams je učestvovao u okupaciji kancelarija Amnesty International, jeseni 1974. Njegova devojka Hogefeld je bila pogođena smrću Holger Meins-a kada je štrajkovao glađu u zatvoru. Ona je studirala prava i bila je učiteljica klasične muzike ali nije bila prihvaćena ranije od grupe. U svakom slučaju, oni su sada okupili novo članstvo. Kada su se sastali u stanu u Frankfurtu, jedan od njih je slučajno opalio pištoljem u pod i metak je završio u stanu električara na spratu niže. On je pozvao policiju koja je tada uhvatila 6 članova RAF. Među njima su bili i Helmut Pohl, koji je pripadao prvoj generaciji RAF, i Ernst-Volker Staub koji je nakon 4 godina zatvora ponovo krenuo u ilegalu. tada je policija zaplenila 8400 strana dokumenata, strategijske papire i račune. Tu je pisalo i o planiranim napadima na menadžera Ernst Zimmermann-a i Karl Heinz Beckurts-a.

Ipak i dalje su postojali RAF članovi koji su na slobodi. Grams je tu igrao vodeću ulogu. bilo ih je malo a nisu imali ni novca ni oružja ni iskustva u ilegalnom organizovanju. 4 meseca kasnije, opljačkali su u Frankfurtu prodavnicu oružja i odneli 28 pištolja i 2800 komada municije. 6 nedelja kasnije, 18.decembra 1984, RAF je postavio auto sa 25kg eksploziva pored NATO škole u Oberammergau. Upaljač za eksploziv pak nije proradio tako da nije došlo do eksplozije. Sklopili su i savez sa francuskom gerilskom grupom Action Directe tako da je jedan njihov član u Parizu ubio direktora ministarstva odbrane januara 1985. Nedelju dana kasnije, menadžer Zimmermann je dobio posetu. Jedna devojka je zatražila njegov potpis a kada se pojavio jedan muškarac sa automatskim pištoljem ga je naterao da sluša zapovesti. Tako su azavezali bračni par Zimmermann u sobi. Bračni par je rukovodio firmom MTU koja se bavila proizvodnjom turbina za vojne avione i motora za tenkove. U sobi su ubili Zimmermann-a.

Tako je policija zaključila da treća generacija radi profesionalnije od druge generacije. Iako pri ubistvu Zimmermanna nisu nosili rukavice, nisu ostavili otiske nigde pa panduri smatraju da su sprejem isprskali prste. Ova generacija se nije skrivala kod prijatelja niti su iznajmljivali stanove lažnim dokumentima kao što su to radile prethodne generacije. Umesto toga su preuzimali studentske sobe ćiji su iznajmljivači otputovali na duže u inostranstvo. Automobile su iznajmljivali samo za napade a kretali su se javnim prevozom.

oni su pak izveli i jedno ubistvo koje nije naišlo na simpatije kod levičara. Uveče 7.avgusta 1985 i Wiesbaden-u je jedna devojka smuvala jednog vojnika u diskoteci. Bio je to američki vojnik Edward Pimental. Ponadao se seks avanturi sa devojkom a sutradan je nađen mrtav u šumi. Viši sud u Frankfurtu je kasnije utvrdio da je devojka mamac bila Birgit Hogefeld. Zašto je vojnik ubijen, ubrzo je postalo jasno. Na parkingu Rhein-Main vazduhoplovne baze je eksplodirala auto-bomba. Ubijeni su jedan američki vojnik i dva civilna zaposlenika a 23 osobe je ranjeno. Koristili su isprave Pimentala da dođu do zgrade baze. Ubistvo Pimentala je naišlo na kritike ali se grupa nije mnogo obazirala na to. 9.jula 1986 eksplodirala je BMW limuzina Karl Heinz Beckurts-a koji je bio član predsedništva Siemens-a. On je bio uključen u neke stvari oko atomske energije i RAF ga je zato eliminisao.

Smatra se da su zatvorenici takođe probali da utiču na aktiviste napolju da prekinu sa akcijama jer nema više političke perspektive ali da ovi to nisu uradili. Ni danas nije jasno ko je sve pripadao trećoj generaciji. Sigurno je da ih nije bilo 20-tak kao u vreme ofanzive 1977. Pretpostavlja se da ih je bilo oko 10, a da su Grams i Hogefeld bile vođstvo. Policija je uspela da uhvati dve žene i jednog mladića u kafiću u Ruesselsheimu, 2.avgusta 1986. Policiju je pozvao gost kafića koji je primetio da sakupljaju neka dokumenta svaki put kad im se približi konobarica. Radilo se o Eva Haule i dva podržavaoca RAF. Sledećih 7 godina, nisu uspeli nikog da uhapse.

10.oktobra 1986 Gerold von Braunmuehl je izašao iz taksija ispred svoje kuće u Bonn-u. Kada je uzimao svoj kofer iz gepeka auta, približila mu se osoba koja je ispalila tri metka u gornji deo tela. Iako se odvukao do druge strane ulice, tu ga je druga osoba upucala sa još dva metka u glavu. Koristili su Smith and Wesson sa kojim je ubijen i Šlejer. Oružje nikad nije nađeno. Gerold je bio šef političkog odeljenja ministarstva spoljnih poslova u Bonn-u a RAF je saopštio da su ga ubili kao centralnu figuru u kreiranju zapadnoevropske politike u opštem imperijalističkom sistemu.

Nakon toga je usledio atentat na državnog sekretara ministarstva finansija Hans Tietmeyer-a, septembra 1988 u Bonu. Zatim se godinu dana ništa nije desilo pa je savezni generalni tužilac izjavio kako RAF više nije opasan kao ranije. Ipak, zatim je usledila akcija koja je unela strah među političarima i privrednim menadžerima. Alfred Herrhausen, predsednik Nemačke banke, je vozio svoj blindirani mercedes 30.novembra 1989 kroz Bad Homburg kada je eksplodirala mina postavljena na bicikli. Blindirano vozilo mu tu nije moglo pomoći tako da je umro od povreda zadobijenih od parčića metala. Eksploziv je aktiviran u pravo vreme.

nakon toga se desio atentat na državnog sekretara unutrašnjih poslova Hans Neusel, jula 1990 u Bonu a skoro godinu dana kasnije, nakon ujedinjenja Nemačke, 1.aprila 1991 sa snajperom je ubijen Detlev Karsten Rohwedder u svojoj radnoj sobi u Dizeldorfu. Nakon toga je vlada uvela ponovo oraničenja za zatvorenike, i nakon toga je grupa izjavila da će prestati sa napadima na ličnosti.

27.marta 1993 pet osoba iz RAF su savladali stražare novootvorenog zatvora u Weiterstadt. Zatim su aktivirali 200kg eksploziva što je uništilo zatvor. Pre detonacije su blokirali ulice oko njega i postavili znake: "Uskoro dizanje zatvora u vazduh, makni se, opasno je po život". Niko nije povređen a šteta je procenjena na 130 miliona maraka. Zatvor je ponovo otvoren tek nakon 4 godine. Nađen je pramen kose koji je kasnije putem dnk analize pokazao da pripada Ernst-Volker Staub i Daniela Klette. Pretpostavlja se da je bio prisutan i Burkhard Garweg. Svo troje je d danas   bekstvu.

do ove eksplozije, RAF je delovao 23 godine, ubili su 32 osobe a poginulo je i 19 njihovih. Poslednje dve osobe koje su poginule su bile pri hapšenju Hogefeld i Grams-a. 27.juna 1993 na železničkoj stanici Bad Kleinen-a trebali su da se sastanu sa jednim podržavaocem koji je radio za tajnu službu. Hogefeld je uhapšena a Grams i pripadnik specijalnih jedinica su poginuli u razmeni vatre.

Pet godina nakon toga, aprila 1998, u kancelarije Rojtersa u Kelnu je stiglo pismo na 8 strana. "Gradska gerila u formi RAF je prošlost i oružana borba nije urodila plodom". Akcije treće generacije, koje su dovele do smrti 10 osoba i ranjavanja 29 osoba, nikad nisu razjašnjene. Niti je ikad odgonetnuto gde se skrivaju. Pretpostavlja se da su i oni imali dobre kontakte sa Palestincima i da su periodično išli u Siriju i Liban.

Za Christoph Siedler, koji se skrivao do 1984 a predao se 1996, kao i za Andrea Klump koja je uhapšena u Beču 1999, nikad nije dokazano da su bili deo RAF. Eva Haule koja je u avgustu nakon 21 godine izašla iz zatvora, radi u Berlinu kao fotografkinja, ali ni ona niti Hogefeld koja sada živi u Frankfurtu ne žele da kažu bilo šta.

Povratak na: 30 godina od nemačke jeseni 1977